Počeo sam sve češće izlaziti oko 23.00 .
Umor čini svoje. Sredinom tjedna izlazim ranije, oko 21.00 – 21.30. Uživam u običnom laganom večernjem izlasku. Paaa…dobro. Nađe se tu čudnih ljudi i čudnih situacija koji večer naprave zanimljivijom od običnog, laganog večernjeg izlaska.
Krajem tjedna ostajem uporan u tom svojem izlaženju. Već mi postaje malo teže, hoću više spavati, više trenirati, više jesti, više toga napraviti prije nego izađem van.
Ono pozitivno raspoloženje što ga imam navečer sredinom tjedna, donosi i novu pozitivnu energiju za naredni dan. Ponekad se te energije nagomila i trebao bih je se nekako riješiti. Kako? Bombardirati nekoga? Koga?
Nisam nikoga dopratio do ulaznih vrata stana. Niti sam ušao u njen stan.
To je život bez smisla. Jedno besmisleno postojanje. Polagano besmisleno truljenje. Pozitivna energija za ništa.
Odlučujem se otići doma, jer ne raspolažem bog zna kakvom vedrinom. Neznam koga bih to sad, i čime mogao počastiti. Čime? Svojim mrakom? Na trgu, iz daljine gledam u Icu. On ide okolo sa kapuljačom na glavi, žica koju kunu…Večeras bih i ja mogao s njim ruku pod ruku. Žicao bih nešto drugo, a udjeliti bih mogao samo svoju tamu.
Pain is my middle name.
Nema za mene nikakve tragedije u jednom običnom mračnom stanju. Čak i da potraje. A već traje neko vrijeme. Više je neizvjesno jesam li i što u stanju iznjedriti iz takvog jednog životnog trenutka. Na kraju uvjek ispadne da je sasvim marginalno je li mi dobro ili loše. Bitno je što sam ja izvukao iz tog trenutka. Jesam li nešto dotaknuo u sebi? Nešto bitno u sebi?
Biti ću ni prvi ni zadnji koji je iz svoga očaja i pepela izašao u punom sjaju. To sam već znao neki put napraviti, i znat ću i opet. Morat ću znati, ili mi nema opstanka.
