Uvod:
Prije godinu i pol započeo sam posao velikog životnog čišćenja.
Ljudi koji su se tada nalazili u mojoj blizini zauvjek će ostati
u mojem sjećanju, iako su kasnije neke komunikacije nestale u
pepelu i uz porušene mostove.
Teret koji sam si tada skinuo s leđa bio je težak.
Bilo je to jedno malo spašavanje mojeg života. Jedna maaaala
sićušna šansa za moj opstanak, koju sam iskoristio.
Ono što sam činio tih dana spadalo bi u Otkrivenje I.
Sa današnjim mislima u glavi čini mi se da sam nastavio
započeti proces.
Proces vraćanja u život.
POVRATAK U ŽIVOT
Jučerašnji dan započeo sam s teškim-teeeeeškim mislima. Oduvjek sam bio poznat po teškim mislima, al' ovo danas je bio jedan od vrhunaca težine. Prva jutarnja misao je bila ''što je to moj potpis? što sve sadrži moj potpis?''. Obilježenost i Progonstvo. Ma je, ono, puno je toga u mojem potpisu (ili možda samo jedno-jedino bitno!), ali prvo što mi je palo na pamet su obilježenost i progonstvo.
Tim imenima su obilježeni moji putevi. Obilježen sam obilježenošću i progonstvom. Ničiji. Nikad nečiji, uvjek ničiji, nikad među svojima, vječiti stranac. Često suvišan, često izbačen,
često nevažan, često potlačen. Često mučen, često gažen. Pa onda opet, preživljavanja radi, od boga pomažen.
Obilježen sam oduvjek, takav sam i rođen. Krivoga nosa, kasnije i kičme, kriv sam za sve ja, kriv sam i kad kisnem.
Od osjećaja da mi je život teret, stradala mi kičma. Srce se još nekako drži. Možda ću upravo njime drmati svijetom oko sebe.
Kriv sam što mislim drukčije, kriv sam što govorim drukčije. Kriv sam što živim drukčije, kriv sam što radim drukčije. Kriv sam što sam s druge planete, kriv sam što sam krive nacije, kriv sam što nevjerujem u boga, kriv sam što vjerujem u boga. Kriv sam što sam neispravan u svemu, jer lijevom rukom pišem i imam manje kila od prosječne ljudske životinje. Kriv sam jer radim dobro. Kriv sam jer sam naivan. Sve sam to jako skupo platio. To što sam se usudio
biti ja – biti ono što jesam, biti kakav jesam.
Kriv sam ako ne radim, kriv sam ako radim, kriv sam ako u slobodno vrijeme rječju i djelom cvjeće sadim.
Kriv sam jer sam nekog krivo pogled'o, kriv sam jer sam svojim očima ponekad progled'o. Da ga jebeš, kriv sam kako god okreneš. Nesmijem više ni stvarnost okrenuti naglavačke. Kriv sam kako god okrenem, al još moram pazit i kako ću ja to ''okrenut'' da nebih još i zato bio kriv.
Piše mi na čelu da sam kriv, uostalom, već sam rekao da sam obilježen.
Kriv sam i zbog dobrih namjera. I to sam skupo platio.
Kriv sam što volim ljude.
Čak i kad su barakude.
Prognan sam oduvjek. Izopćenik od rođenja. Odkad sam izopćen iz majčine utrobe, dospio sam u svijet hladnoće i mržnje. Mržnja je svaka ista. Nešto je bilo na mojoj koži, nešto sam vidio na tuđoj. Gađenje je uvjek jednako. Ako mi je išta uspjelo zgaditi život, onda je to mržnja. O da, 23.12. 2009. je bio dan kad sam osjetio gađenje nad vlastitim životom. Bio je to trenutak kad sam osjetio da je sve ono što sam prošao na svojevrstan način neprihvatljivo. Zaslužujem više i bolje od toga što sam prošao…a gora valjda nemože. Ako sam zaista morao proći kroz sve te puteve, i ako mi je zaista sve to trebalo, onda se nadam da je to bilo sve ili većina od mojih patnji, i da ću dalje ići uzlaznom putanjom. Mukama negdje mora biti kraj. To su bili zaključci tog jako mračnog dana, 23.12.2009. Za dva dana mi je bio rođendan i nije baš da sam ga proveo u nekom vedrom raspoloženju, otprilike kao i većina rođendana zadnjih petnaestak godina.
Ostao sam u traženju nove nade, nove vjere i nove mladosti. Malo pomalo to mi se vraća natrag. Ponovo počinjem živjeti.
Previše toga vidio sam svojim očima. Smrt, mržnju, patnju, uništenje. I nije čudo što povremeno pričam kako smo kao životinjska vrsta sasvim dobro popločili put prema apokalipsi u koju srljamo. Gotovo euforično srljamo u apokalipsu. Euforije je bilo i u devedesetima. Gdje god zavlada euforija, uvjek neko sranje ispliva na površinu. Euforija je vjesnik svih pizdarija, i jebeš gavrane i njihovu ružnoću, srednja su žalost u odnosu na euforiju(histeriju!). Euforija je vjesnik svakog nadolazećeg zla. Euforičnih ljudi pomalo se bojim. Onih koji olako zapadaju u euforiju – to su ona ista govna kojima puniš glavu glupostima, pa ti onda postanu euforične vjerne sluge – a krvi do koljena. Pa ti vidi.
Dobar nam tek. Sa čime se neki ljudi hrane – tuđom boli i patnjom – zaista nek nam je dobar
tek. Jadne životinje, ni krive ni dužne, stradat će onda kad odlučimo sravnit sve sa zemljom.
Mi se trebamo međusobno poklat ako to toliko žarko želimo, a životinje i biljke trebamo pustit na miru da žive u raju na zemlji koji bi mogao nastupiti nestankom ljudske vrste.
Taj je stariji čovjek došao do mene, već smo mi prije bili progovorili koju riječ. On crta, pokušava to prodati za koju kunu, zna i na bubnju svirati, zna i pisati, ma sve zna, načitan k'o knjiga. Prekaljen – iskaljen –spaljen. Dođe i reče mi '' Ti si svjedokom ovih ulica! Ti si vitez ovih ulica! '' - '' Pa i jesam. '' – mirno ću ja. Daje mi čovjek ruku, rukujemo se i kaže nek se nečudim njegovoj podršci. Zna da ju trebam i zna da ću ju trebati i dalje. Rekao je nek znam da zna za mene. Kao da je poželio biti moj anđeo čuvar. Možda to i je.
Energija koje sam imao bezgranično puno bila je kamen spoticanja tokom cijelog mog života.
Nigdje i nikako da ju pametno potrošim. Pa bih radio ovo, pa bih radio ono, pa onda malo više neznam gdje bih se okrenuo. A nije baš da sam promašivao svoju bit. Svaki izbor što ću činiti sa sobom imao je smisla. Problem je bio ne u lošem izboru onoga s čime ću se baviti u životu. Problem je bio u osjećaju neispunjenosti. Ta neispunjenost zapravo je bila posljedica neistrošene energije. Nisam ju dovoljno trošio još od djetinjstva, a kad sam upisao faks i trebao napraviti bitan posao za daljnju egzistenciju – a kad ja ono puk'o i totalni raspad sistema. Pisana riječ za sad se čini dobrim načinom trošenja energije, a tu je negdje blizu i izgovorena riječ. Želim s ljudima graditi jake odnose, kvalitetne, i nekako se pisana i izgovorena riječ pomalo nadopunjuju. Pišem ono što mislim i osjećam, tako i govorim. Što ne stignem izgovoriti, stignem napisati, i obrnuto.
Uglavnom, ta moja energija zamalo me stajala glave. Njeno netrošenje pretvorilo se u ozbiljnu unutarnju destrukciju, i postalo opasnošću za moj daljnji opstanak. Bol koju sam osjetio i tegobe kroz koje sam prolazio zbog neizbačene energije sad pomalo postaju prošlost i relacija puta kojeg sam već prošao. Prijeđena relacija puta – bio, vidio,doživio.
Progonstvo i Obilježenost znače patnju. Znače nepronalaženje vlastitog mjesta pod suncem.
Stoput sam se zapitao što sam ja to i koliko sam uspio preživjeti. Duhovi prošlosti često su me uhodili. Posttraumatski stres bio mi je česti posjetilac. Neurotičnost. Nervoza. Strah. Pesimizam.
Koliko sam uspio preživjeti, ako se još uvjek koprcam u blatu i borim za vlastiti opstanak?– to ćemo tek vidjeti tko je preživio…
Sad sam u fazi trešenja pepela. Svako-malo stresam pepeo sa sebe. I tresem ga i tresem…Ma nije to uopće loš osjećaj. Zapravo odličan osjećaj. Jest da se nekad začudim koliko toga ima, ali to je realnost, u pepeo sam tonuo godinama, godinama ću ga i stresati sa sebe.
Gledam tamo taj Detroit, grad se urušio sam u sebe, gledam tamo to razaranje, to postindustrijsko društvo, ljudsku otuđenost, rasizam, getto, najveći broj krvnih delikta per capita, najveća nezaposlenost, najviše nasilja. Njih tamo šačica zadrtih, nabrijanih, entuzijasta započeli su malu glazbenu revoluciju i na nasadima svojih djedova izgradili su jedan sasvim novi glazbeni jezik. Nisu samo odrasli na nasadima svojih djedova, na bluesu, jazzu, soulu i funku, odrasli su i izrasli na vlastitom pepelu. Oni su cvijeće izraslo na ruševinama njihovog rodnog grada. Oni niiiiisu proroci u svojem selu! Nisam ni ja ! Oni su prognanici vlastite civilizacije! Nevažni, nebitni, nepotrebni. Vucaraju se okolo po evropi i aziji i zarađuju za kruh. Daju magične nazive svojim uratcima ''Falling Up'', ''The Rhythm of Vision'', ''The Creator'', ''Domina''. Magiju rade oko sebe, magijom im kao publika vraćamo natrag, u magiji žive, u magiji će umrijet. Od svojih života napravili su magiju. Iz pepela su, asfalta i azbesta izrasli u najčišće cvijeće ljudske rase. Neki od njih su vrhunski komičari, ton majstori u lokalnoj crkvi, quatterbackovi u rugby momčadima, biciklisti, likovni umjetnici. Zasigurno vjerni prijatelji, brižni muževi i očevi.
Takav je moj Detroit. Moj je život Detroit.
I tako…došlo meni da se dignem iz svog pepela, pepela samog sebe. Moguće je da ću se čak i nahraniti na tom vlastitom pepelu. Sve je moguće. Prodavati ga neću nikome. Nek je to usrani pepeo, corpus delicti, ali je moj.
Ja ću iz svog života napraviti magiju. Odjebat ću sve zakone fizike.
I biologije.
I kemije.
Biti će samo jedan zakon.
Mojeg Srca.
----------------------------------------------------------------------------------------------
