SAVEZ S ISTINOM
Ema je bila brižna osoba. Zvali smo ju "teta Ema". Imala je tu svoju zaraznu mirnoću.
Iz njenog glasa izlazila je snaga o kakvoj sam samo mogao sanjati. Moja je snaga bila drukčija, nisam bio konstantan u njoj, izlazila je iz mene poput kakvog iznenađenja, vjerojatno po nekoj inspiraciji.
Bili smo svjedoci jedan drugome, odnosno našim noćnim životima. Bilo je puno kimanja glavom kad bi smo se dotakli priča vezanih uz ljudske vrijednost. Dosta vremena nakon tih bezbrižnih noćnih izlazaka smo se znali naći. Uvjek sam duboko uzdisao i izdisao. Tako je to bilo u njenoj blizini. Znao sam o čemu se radi. Čistio sam se (i hranio). Ona je bila pogodno okruženje.
Bez obzira na svu tu komociju koju sam imao u njenoj blizini, uvjek je ostajalo nešto neizgovoreno s moje strane. Bila je trudna i nisam mogao dozvoliti da se zbog mojih riječi tako i tako osjeća - njen plod poprimit će takvu vibru, i...i to nije potrebno! Čemu to?
Poslije je rodila, i ja opet nisam sve izgovorio. A zašto bih? Ona mora vodit brigu o tom svom djetetu, i šta ću je ja sad ispunjavat s takvom i takvom vibrom. Hoće li ona moći to NEprenijeti na svoje dijete?
Sve su to bili izgovori. Oduvjek me je bilo strah da će moja uvjerljivost paralizirati ljude oko mene. Da me više neće moći sagledavati kompletno, nego da će ostati pod jakim dojmom. Da više neće ostati mjesta za mene, nego jedino za moje smrzavajuće riječi. Radi se o bojazni da se ljudi neće koncentrirati na ono pozitivno u meni kad im pokažem svoje sivilo. Oooo kako posrano suzdržano i mlako zvuči riječ sivilo.
O tome što sam osjetio i osvjestio 23.12. prošle godine (2009), neću pričati...osim da je to bio dan s jako kratkim trajanjem i jako malo sunca. (ipak sam nešto o tome napisao u Otkrivenju II)
Nisam dugo vremena pročitao nikakvu knjigu. A isplatilo bi se. Ljudi su svašta iz svojih života zapisali. Sad čitam tu jednu knjigu...Gospođa ju je pisala služeći se znanjima koja dolaze "s onu stranu mozga", služeći se znanjima koja dolaze s onog mjesta "s kojeg pada na pamet...TO odakle pada na pamet".
Dosta sam dobro probavio sve iz te knjige. Evo tek na polovini sam pročitao maaalo težu stvar: "Ako nisi shvaćen, nemožeš biti ni prihvaćen". I tako, čitam ja to u tramvaju, i počnem mrmljati "uuuu shit, uuuu kurac jebem ti..." - to izgleda kao veliko sranje, što ako počnem analizirati tko me shvaća, a tko ne? Shvaćaju li me ljudi na način na koji bih ja to htio? Ma koji ljudi, a oni bližnji? Ostao mi je jedan jedini zaključak, ne razmatrati tu stvar, jer ja od toga nemam nikakve koristi, nema u tome ničeg konstruktivnog, stvari su kakve jesu i to je svršen čin.
Gospođa je napisala da ljudi rođeni u mojem djelu godine žive između komedije i agonije. A šta da joj ja na to velim, nego da je i to jedan dio moje snage. Mogućnost da SVE držim u svojim rukama. Da ISTOVREMENO sve držim u svojim rukama i da sa svime time raspolažem, pritom tvrdeći da nijedna od tih stvari nije cijela moja realnost.
Može jedan crni vic za kraj:
Bilo je to par dana nakon što su našli raskomadano truplo na jarunu. Bio sam bombardiran sa lošim vjestima - na jarunu truplo, još jedan dečko pretučen u školi, ali se ničeg nesjeća...Našao sam neki svoj izlaz i počeo se šaliti na račun tog komada mesa/tijela na jarunu. Onda mi je Višnja rekla "ajde da barem netko nije klonuo duhom". Ja pomislih "ipak nisam klonuo duhom, zaaaakon". Višnja je po struci defektolog (he-he, evo, defektolog je rekao da sam normalan, vitalan...:)))))))))))))) i radi negdje na vrapču, s "problematičnom" djecom. Nesretnom djecom.
Na kraju je to nekakav osjećaj moći kad se možeš svemu nasmijati, kad možeš samog sebe smatrati patetičnim i našalit se na račun samog sebe. Jebeš sve te filmske junake, švarcenegera, čak norisa, brus lija, stivena sagala...Nisam bez razloga u myspace profilu napisao u rubrici HEROES: me. Drugi me junaci ne zanimaju.
Nema kraja.
Nek mi nema kraja.
A da ja ipak kažem sam sebi "ako nisam shvaćen, mogu li biti prihvaćen?".To međusobno shvaćanje među ljudima je u nekoj mjeri MAGIJA. Jedna fina magija.
Nema mi goreg nego biti svjestan činjenice, a ne moći to prihvatiti. Takva svjest je srednja žalost. Koja mi je korist od takve svijesti, onda mogu komotno gurnut glavu u pijesak. Nešto je jako nekompletno, necjelovito u takvoj svjesnosti. Zašto ja uvjek nešto kopkam, tražim bit ovoga ili onoga, da bih onda bio nesposoban gledati u ono što sam otkrio?
To je moj život, i bolje mi je da prigrlim ono što donosi, ono što mi je donio, nego da vičem "joj boli!". Treba se sprijateljavati s činjenicama. Nemogu vjerovati da je istu misao izgovorila Elma, " trema i ja smo dugogodišnje prijateljice " ! - opet se pokazuje da neisti ljudi kroz neiste živote dolaze do istih spoznaja. Ludilo.
Onda se sprijateljiš s činjenicom, i u nekom trenutku ona počne raditi za tebe.
Jako zanimljivo prijateljstvo. Savez !
To je SAVEZ S ISTINOM.
He-he, kad nemogu protiv (jača je od mene), onda je bolje sklopit savez:))))
Istina me uvjek prati, uvjek je tu pored. Neću dozvolit da ide ZAmnom i svako me malo bocka prstom u glavu, u leđa, u dupe... Zašto se nebih držao za ruku s njom. Nek ide SAmnom.
Mogao bih probat nezaboravit koliko volim ljude oko sebe, i da ne postoji granica, barem nebi trebala postojati, između ljubavi prema njima i ljubavi prema sebi.
Treba biti svjestan svih sklopljenih saveza i držati se za ruke s velikim ljudima.
Tako izgleda dobar život.
(10.04.2010.)
Moguće je da sam se od tada oslobodio nekih okova.
----------------------------------------------------------------------------------------------
(mail starim prijateljima)
PUNO NAS, JEDAN JA
Bok
Šta bih vam ja rekao?
U opticaju je više Saši.
Jedan hoda s kapom preko nosa - da nitko ne vidi njegove oči,
jer oči su prozor u...
Drugi iskače iz grma i kesi se, a maloprije je prožvakao svježu ciklu.
Majica mu je prljava od kečapa.
Treći hoda s cvjetićem zataknutim za uho.
Četvrti se okolo našetava s motorkom u ruci i kaže da je jako ljut.
Peti se prikrade i…
Šesti ima 5 kila soli u ruksaku.
Soli pamet.
Sedmi je u soljenku stavio šećer.
Osmi je u juice stavio žlicu citrone.
Deveti u izbornoj kampanji piša pored jumboplakata, ali nemože
pogodit u izbornog klaun...ovaj...kandidata.
Deseti lebdi i čvrsto stoji na zemlji.
Jedanaesti nema moći imati moć. (glup ko noć)
Dvanaesti demonstrira silu žderući 15deka čokolade pred svima.
Trinaesti ima dva oka i tri mozga. Petkom
Četrnaesti tvrdi da hrabrost dolazi iz srca, a ne iz muda.
Petnaesti povremeno odgleda K1 mečeve. Ima rukavice bez prstiju "pride".
Šesnajsti je mrvicu "hard core". Onako, minimalno.
Sedamnaesti je bio u Stubici.
Osamnaesti je bio u četvrtak. Puno četvrtaka. Na jarunu i negdje u centru.
JA se onda pokušavam progurati između njih, da se i mene vidi.
(Lipanj, 2009.)
Riječ je o mojim licima.
Riječ je i o mojim nekonzistentnostima. I mojim oprečnostima.
Stubica je mjesto gdje se volim utrkivati i bio sam 17.
Četvrtci su dani kad sam pohodio Aquarius sredinom dvedesetih, i četvrtkom sam išao u Jazz club u Gundulićevu.
Stubica je mjesto gdje se volim utrkivati i bio sam 17.
Četvrtci su dani kad sam pohodio Aquarius sredinom dvedesetih, i četvrtkom sam išao u Jazz club u Gundulićevu.
-------------------------------------------------------------------------------------------
A što je trenutno aktualno?
Trenutno je aktualan Mike. Moja druga strana osobnosti - buntovan, drzak, probojan,
neumjeren...Mike je očito moja muška strana.
Mike bi me mogao povući dalje. Pustit ću Mikea da bude glavni, barem neko vrijeme.
---------------------------------------------------------------------------------------------
A što je trenutno aktualno?
Trenutno je aktualan Mike. Moja druga strana osobnosti - buntovan, drzak, probojan,
neumjeren...Mike je očito moja muška strana.
Mike bi me mogao povući dalje. Pustit ću Mikea da bude glavni, barem neko vrijeme.
---------------------------------------------------------------------------------------------
