Da, imao bih puno toga za reći o svojim putovanjima. Pokazalo se da su to bila putovanja osvjedočenja.
Prvo putaovanje koje sam radio 2006. imalo je velikog utjecaja na mene. Iz Rovinja sam krenuo prema Cresu.
Tamo sam uživao par dana. Zatim sam odlučio krenuti prema Plitvicama. Taman sam se spuštao s Vratnika prema Otočcu, kad sam sreo tu američanku. Pomogao sam joj oko kvara na biciklu. Njene bisage bile su vidljivo šire od njenog dupeta. Dok sam ja stao prije Otočca, spišat se, ona je stigla zamnom. Popili smo kavu, i ja sam svoju putanju skrenuo na jug, prema Gospiću, Smiljanu i Teslinom Muzeju, s njom. Ona je išla u tom smjeru, hvatajući svoju grupu - "biketoure". Poučak s tog putovanja mi je pokazao što u životu znači prepustiti se trenutku. Da nisam krenuo za njom, nebih nikad prošao neke rute, upoznao neke ljude i posjetio Teslin Muzej, koji odškrinjuje vrata u lik i djelo čovjeka koji je kreativno funkcionirao, van zdravorazumskih okvira. Na Cres sam se vraćao više puta.
Drugi značajni trenutak je bio kad sam se 2007. na relaciji Zagreb-Mljet probudio u 7.30 u hotelskoj sobi nekakvog jadnog, zapuštenog hotela u Glamoču. Bio sam umoran, nakon tri dana vožnje bajka, i trebalo mi je 12 sati spavanja, a ne 8-9, koliko sam stizao spavati proteklih dana. Osjećao sam da mi se suše usta, polagano mi je pucala donja usnica. Nokti su bili uredu, drugih znakova nije bilo, ali to je bio očiti znak trošenja tijela.
Istuširao sam se, pojeo i...Iiii, počeo sam pisati SMS prijatelju, imao sam odgovore na neke dileme o kojima smo pričali par dana prije mog odlaska na put. U trenucima kad sam razmišljao samo o hrani, vodi i vožnji bicikla, kad mi je mozak bio u safety modeu, počeo sam pronalaziti odgovore. Ma šta safety, shut down modeu!
Uhhhhh...to je bila jaka stvar. Znao sam da su moje nove ideje direktno vezane uz umor. Znao sam koliko sam se koncentrirao na cilj...i na opstanak. Tijelo i mozak koristili su svaki trenutak da se opuštaju - tu je negdje otvoren jedan sasvim novi prostor. Prostor percepcije. Nema više razmišljanja. Nema suvišnih nepotrebnih misli. Samo percepcija. U tim sam trenucima jako dobro osjećao da to što mi se događa nije prvi put. Sto put' sam znao biti jaaaako umoran, i svašti si korisnog domisliti.
U trenutku kad se mozak sam od sebe gasi, tražeći način da se odmori, u tom se trenutku otvara prostor funkcioniranja, neopterećen mislima.
Osim onoga što donosi umor, tu je bio još jedan faktor, a to je samoća.
Samoća je imala jak utjecaj na mene, još puno prije, a i ovaj put.
Samoća je trenutak kad čovjek ostaje prepušten sam sebi. Prepušten sam, cijelome sebi.
Stigao sam bajkom u Bašku Vodu. Tamo sam uzeo koji dan pauze, i krenuo prema Mljetu, na Half Ironman
triatlonsku utrku. Utrku sam započeo s golim preživljavanjem. Bilo je to moje drugo pothlađivanje da sam skoro pao u nesvjest. Bura je ohladila more na 19C, a ja sam morao otplivati 1800metara. Sužene zjenice, dizorjentiranost, oslabljen sluh, službeni sudac skoro me je diskvalificirao jer sam izgledao zaista sumnjivo...
Utrku sam završio u blagoj dehidraciji, vrijeme je poslije bilo toplo, a ja sam bio 7 sati u pogonu.
Brzo je uslijedilo proglašenje pobjednika, ukupnog, po dobnim kategorijama, spolovima, seksualnoj orjentaciji, vjerskom opredjeljenju...;)
Kristina je zauzela drugo mjesto s jako dobrim vremenom, njen životni rezultat, Jelena je isto jako dobro završila - nije ih bilo na proglašenju. Nije ih bilo na proglašenju?! Valjda su konzumirale svoje emocije, tamo negdje u hotelskoj sobi. Još nisam saznao. Do dan danas. Morat ću ih to pitati, kad tad, i znam da to nije malo pitanje, znam da su im to bila životna iskustva.
A ja? Nakon pojedenih bolonjeza, stajao sam tamo u grupici ljudi i pljeskao nagrađenima u ukupnom plasmanu, u dobnim kategorijama, spolnim, ovakvim, onakvim, bla-bla-bla...Bio sam tamo stajao opuštene
prazne glave, jako malo riječi bih razmjenio s prijateljima, osjećao sam "samo" svoje tijelo.
U trenutku odsustva misli, odsustva nepotrebne moždane aktivnosti imao sam svoj život na tacni pred sobom.
Osjećao sam svoj cijeli život, na tacni, pred sobom. Nikad mi se to nije dogodilo. To nije kao kad se čovjek odluči, pa se suoči s nečim. To je svršen čin, dobiješ suočenje sa samim sobom, vidiš sve i nitko te ne pita jel' ti to puno...previše odjedanput? Mmmmm...da. Bilo je jako puno. Jako puno života, cijeli moj život, ovdje i sad u onom trenutku. Trebalo je sve to moći gledati. Ondje i tad' , u onom trenutku.
Vrlo jako iskusto. Nebi ga bilo loše ponoviti. Zapravo isprovocirati. Da se ponovi.
A što je bilo ove godine? Kad sam iz Topuskog krenuo prema Bihaću? Pjevušio sam si "što je danas lijep i sunčan dan..." , na 33C. Zatim sam u dobrom društvu, za tri dana dobre vožnje, s 250 biciklista stigao do Srebrenice. Tamo smo pokapali tih 500tinjak novo identificiranih tijela. Na putu od Sarajeva do Mostara, bilo je "It's a beutiful day...". Relacija Mostar - Baška Voda je bio moj svjecki rekord u izdržavanju vrućune. Tu relaciju sam prošao na 35-36 stupnjeva, većinu vremena. Preostali dio vremena bio je još topliji. Ostao sam živ i zdrav, bez da sam u ijednom trenutku pomislio na prisilno odustajanje. Bio sam se vozio sa smrznutom bocom jamnice na prsima. Bio sam se zalio s vodom na benzinskoj i uzeo kompresor za pumpanje guma i puhao si po glavi. Likovi u birtiji su me gledali i predočavali si kako mi je. Ostao sam živ. Ušao sam u kamp Baško Polje, i prije prijave, prvo sam ušao u more. Bilo je 19:55, stavio sam si sunčane naočale i gledao zalazak sunca. Još sam nekoliko puta ove godine gledao zalazak sunca. Na moru je to jako sporo i jako lijepo.
Dejan P. je prije par godina napisao da putovanje mijenja čovjeka. Jako dobro sam znao o čemu priča.
Iiiii tako. Mislim da ću ostati pri tim svojim putovanjima još dugo, dugo vremena. Jer je tako lijepo. Nisam jedini. Ima ih puuuuno koji putuju puno dulje i puno dalje od mene. Neznam kako uspjevaju izgovoriti svoje priče.
