Nek zaboravi lijeva šta radi desna. Nek lijeva ne prizna desnu. Razdijeli čovjeka pa onda njime vladaj. Nauči ga nek potisne jednu svoju polovinu. Stavi na pijedestal njegovu strukturiranu polovinu, jer jedino nju je moguće kontrolirati. Linearno razmišljanje, jednodimenzionalno - nad time je najlakše manipulirati. Objasni čovjeku logički, u kojim okvirima mu je mjesto.
(smrt fašizmu)
Gornjim riječima sam komentirao fotografiju, ali i postojeće stanje. Svijet se nalazi na svojim putevima, prekretnicama. Svašta se dešava. Možda je sad na svojem završetku, na izmaku, faza lijeve strane mozga. Bilo bi dobro da je.
Lijeva strana bila je opisivana kao ono što nas razlikuje od životinja i kao ono što nas čini ljudima - onakvi kakvi bi ljudi trebali biti. Uređivanje ljudske zajednice u svim segmentima - međuljudski odnosi, način privređivanja, bračni, pravni, međudržavni odnosi - sve je bilo posloženo po principu lijeve strane mozga.
Lijeva strana može bit bitna u nekim trenucima preživljavanja. Ali, onda kad želim od života imati nešto više od preživljavanja, plaćenih računa i isplaniranog slobodnog vremena, onda mi treba desna strana.
Desna strana je ta koja mi ukazuje na ljepotu življenja.
Desna strana donosi mi neočekivane poticaje. Bit će da se upravo nakon naporne noći otvara prostora za desnu stranu. Lijeva je umorna i ja razmišljam...umorno. Lijeno. Desna strana mi je prošli vikend rekla da nosim teret krivnje. Često sam ljudima priskakao u pomoć oko ovoga ili onoga, i bili su mi zahvalni, mislili su da sam jako dobar. Preuzimao sam brigu i odgovornost na svoja leđa kao da se iskupljujem za nešto. Kao da konstantno otplaćujem nekakve grijehe.
Znao sam često izigravati klauna - to su bila moja prva poigravanja s identitetom. Znao sam se uživljavati u uloge svojih mučitelja. Prošao sam faze ogrubljivanja - bila je to moja obrambena reakcija. Poslije su mi neki ljudi rekli nek budem ono što jesam. Oni naravno nisu ono što ja jesam. Ali bi mogli probati biti ono što ja jesam, prije nego mi ikad više izgovore što bih trebao biti.
Ponekad bi mi jednostavno otkazale kočnice, i ostao bih JA, u svom primitivnom obliku - hvala bogu da sam to doživio dovoljno puta i da se ne sramim takvog sebe. Volim kad me ljudi vide u takvom stanju - bez mjere i rezona, impulzivan, kategoričan, bazičan, bez suvišne opterećujuće pristojnosti. Volim kad me vide takvog, jer onda više netrebam ništa skrivati. Desna strana mozga mi je jasno rekla što sve stoji iza tih mojih identitetskih igrarija i da je sve to uredu. Znali su ljudi gubiti povjerenja u mene, početi se bojati...gadilo mi se to sve skupa, ali što se može, ponekad nakon patnje dolazi još i osuda, a s njom i usamljenost. Nisam ja tu puno stigao birati, podsvjest je za mene radila da bih uopće preživio.
Prije mjesec dana, isto nakon napornog noćnog izlaska, desna strana odradila je svoj dio. Rekla je da bih trebao malo više voljeti svoj život. Ponekad ga ne volim dovoljno.
Izgleda da će desna strana mozga biti ta koja će me pogurivati naprijed i unositi boje u moj tamnosivi život.
Navika čestog izlaženja navečer, koju prakticiram zadnjih godinu ipol, donijela mi je u život mnoge neobično vrijedne, obdarene hrabre ljude.
-----------------------------------------------------------------------------------------------------------
MRAČNI TUNELI
Tamo gdje duboki udah ima smisla,
tamo gdje izdah ne ide u prazno,
tamo gdje u mene ulazi hrana,
tamo gdje izgovoreno, nije dosadno ni pod razno.
Tamo gdje svemiri se susreću,
tamo gdje sudbine se isprepliću,
tamo gdje čovjek vidi drugoga u sebi,
o kako tamo nekog' darovao nebi'.
Našao sam taj svemir,
ugasio se moj nemir.
Ti ljudi su slični meni,
a možda su slični i tebi.
Stremimo ka istom,
na putu potpuno čistom.
Hranimo se istim,
osjećajmo se istim.
Okružujemo se sa svim onim što volimo.
Negdje u tami, prolaze ljudi,
umornih duša, jednostavne ćudi.
Morat ću im reći, postoje tuneli,
užasni, tamni...crni cijeli.
Negdje na podu, oni su popločeni,
rozim pločicama, i ljubavlju optočeni.
Takovim putem ne kročim sam,
iako suputnike ne vidim baš svaki dan.
Na putevima našim, moooooramo se sresti,
jer u našim traženjima, već dovoljno smo vješti.
Moramo se naći, osjetit' drugog u sebi,
da onu ljubav što nosimo, zaboravili nebi.
Ne pazim na ono što osjećam, i ne pazim kome to dajem.
----------------------------------------------------------------------
