Započelo je prije mog odlaska na godišnji odmor, i nastavilo se još nekoliko dana nakon godišnjeg. Budim se ujutro s teškom mišlju: Lutam na ovome svijetu sam, kao pas lutalica. Njuškam okolo nebih li našao nešto za sebe. K'o zadnji pas lutalica. To nije život. To nije nikakav život. Dosta je neugodan taj prateći osjećaj gađenja i odvratnosti.
U jednom trenutku počinjem sumirati kakva su bila ta moja jutra i odakle takav osjećaj. Bivam jako neugodno iznenađen. Mislio sam da sam neke faze već prošao, i da sam neke priče apsolvirao. Mislio sam da sam pronašao svoj mir. Da sam postigao pomirenje sa trenutnom situacijom. Hmm...Zaista sam bio našao svoj mir, iako potpuno svjestan kakvim putem idem. A onda, najednom, sve me iznova boli, kao da tek odnedavno živim onako kako sam živio cijeli svoj život. Za mene je to bila jedna kratka egzistencijalistička kriza. Cijelo vrijeme gledao sam na koliko jadnim i klimavim nogama stojim.
Nakon svega toga ostao je osjećaj nemoći. Ne znam, zaista ne znam kad će me ponovo obuzeti jedno takvo raspoloženje. Mislio sam da sam prošao neke faze i da ću dalje biti neopterećen nekim teškim mislima. Mislio sam da sam našao svoj mir i da mogu u miru, s potpunom pomirenošću živjeti s nekim činjenicama.
Bila mi je sasvim jasna stvar da ću podijeliti to svoje stanje s nekim ljudima - onima kojima se čini da egzistiram sasvim normalno. Ništa kod mene nije normalno. Neznam ja za tu riječ. Morao sam o tome razgovarati s nekim ljudima i morao sam im pokazati svoju ranjivost - da to nisam učinio, od sad pa na dalje, osjećao bih se usamljeno u njihovoj blizini.
Trebat će mi još tone i tone pozitivnih poticaja iz okoline, da se riješim teškog osjećaja odvratnosti i gađenja.
Nije to film, to je moj život.
