Gladio sam ju po leđima, nije bila ni prva ni zadnja.
Bio sam rasterećen svih okvira i konstrukcija...
Percepcija je uvjek rasterećena.
Svojim dodirom, bio sam u sve tri zone - potrebe, zadovoljstva i komunikacije.
U njenu blizinu ušao bih neprimjetno, kao ninđa, kao onaj koji je ovladao vlastitom tišinom.
Kada bih progovorio koju riječ - ponekad bi se dogodilo da mi se želi natovariti
uloga duhovnog oca. Jest, ruka s leđne strane je ruka na koju se oslanja, ruka koja njeguje i koja podržava.
Nisam bio sam u svojem činu hodanja bez štitova. Kao takav, primljen sam u njenu blizinu i komunicirao sam s njom kao takvom.
Uvjek bih vješto pobjegao od bilo kakvih kvalifikacija - moja podrška bila je samo jaka afirmativna energija - onako kao kad zalijevaš cvijeće i gledaš kako raste - a raslo je, ne pod mojom palicom, nego samo od sebe.
Za mene je sve to postala igra životnog slučaja u kojoj sam nipokakvom programu stupio na tlo slobode i prepuštanja primanju i pružanju pažnje.
Postoji više vrsta neverbalne komunikacije.
