SNIJEG JE DOBAR
Subota 19.12. U 9h sam bio na poslu. Na cestu nije izlazio nitko tko nije morao. Bila je prazna, pa se nekako moglo voziti bicikl po snijegu. Suhe pahuljice nošene vjetrom lupale su me po licu kao zrnca pijeska. Bilo je to hard core.
Kao od šale, počistio sam tih 20tak kvadrata snijega ispred dućana. Tako moćan, bacio sam se rješavati i tramvajsku stanicu. Pun sebe, htio sam nazvati radio i reći im kako bi svi trebali raditi tako kao ja.
Dok sam lopatao, primjećivao sam i druge kako čiste. Vjetar je dosta puhao i nosio snijeg s lopate na ljude u prolazu. Nosio je i meni za vrat, što nije predstavljalo neku smetnju obzirom na toplanu koja je radila iznutra. Ljudi su me zaobilazili u većem ili manjem luku, puno puta s pogledom '' samo ti daj, nedaj se smesti'' – neki od njih vjerojatno su maloprije počistili ispred svoga praga.
Invazija snijega nikog nije zaobišla. Nitko nemože reći da se nije malo pomučio, bez obzira na godine, materijalni status, prijvozno sredstvo. Ljudi pomažu jedni drugima isparkirati se, iznajmljuju lopate i osjeća se timski duh. Ponovo funkcioniramo kao zajednica, zahvaljujući onome što stiže odozgo.
Starija žena pitala me je da li bih u utorak počistio ispred njenog ulaza. Za 50kn. U utorak je njena dužnost prema rasporedu. Rekao sam joj da može, doći ću u 7h ujutro (iako radim od 9h), ako uopće bude potrebe obzirom na vremensku prognozu. Otišla je s mirom.
Pomislio sam '' ta žena očito nije u stanju čistiti snijeg, em teško hoda, em je 50kn puno novaca za tako malo snijega''. Ali, '' tko sam ja da vodim brigu o cijelom svijetu i zašto bi mi u ovim vremenima bilo teško uzeti 50kn?''
Trenutni poslovi lako su me maknuli od te dileme, što nije bilo nimalo loše. Za par dana odgovor mi je sam (i/u)skrsnuo. Teško je služiti dva gospodara. Služit ću onog koji je dublje u meni. Kao i do sad.
U ponedjeljak je bilo jasno da nema čišćenja snijega narednih dana. Starija žena je ušla u dućan, rekla da se zove Katarina i dala mi čokoladu i džepnu knjižicu '' Super Tata '' (ako sam
možda roditelj). Bila je zahvalna jer se mogla osloniti na mene.
Pogodila me na pravo mjesto. Nije da sam blizu braka i djece, ali su mi odnosi s djecom bitna stavka, općenito. Toga nisam ni svjestan nego onda kad se nađem u njihovoj blizini. Puno odgovornosti i pažnje izvuku iz mene. Izvuku iz mene i ludilo i uživam se glupirati skupa s djecom. Preko svake mjere.
Odnosi s djecom su mi jako važni. Njihovo povjerenje želim i puno mi znači. Povjerenje najčišćih. To je taj neki krug povjerenja. Djeca, psi, konji i ja. I poneki čovjek. U dane božića, malo ga proširim.
23.Prosinac 2009.
23.Prosinac 2009.
----------------------------------------------------------------------------------------------
A što je s Božićem dvije i desete?
Ušao sam s USB stickom u fotokopiraonu. Rekao sam curi - "Word file je u direktoriju PRINT". Vratila se za 2-3 minute, i poželjela mi sve najbolje za blagdane. Imala je izraz lica kao da radi nešto jako prikladno. Možda je vidjela naziv filea - Božićna Priča.
Isprintanu priču sam smotao i stavio u bijelu kovertu.Napisao sam s flomićem "Sretan Božić i Nova Godina".Ubacio sam kovertu u poštanski sandučić, gospođi Katarini - akterici priče.
Nazvao sam njihovog predstavnika stanara. Predstavio sam se "...radim dolje, pored vašeg ulaza...". Bio sam malo napet, nisam znao na kakvog ću čovjeka naletiti. "Pa...znate, prošle godine, starija gospođa me pitala ako bih počistio snijeg umjesto nje, a vidio sam i sad da je
njeno prezime na rasporedu za čišćenje...Kod mene u zgradi smo to drukčije riješili" - počeo sam mu muljati.
"Budite bez brige, netko uvjek počisti snijeg, ili ja,ili tko prvi naiđe, gospođa jedva hoda, a kamoli da drži lopatu" - predstavnik stanara, zubar, bio je uvjerljiv.
Dobro. I to sam riješio.
Prošlo je par dana od nove godine. Gospođa Katarina ulazi u dućan i pita -"Vi ste mi se pismeno obratili?"
"Jesam.Kako ste?"
"Smeta me sva ta prljavština.Tako nije bilo prije 20-30 godina"- pokazujući pritom na gradski promet.
Vizualno je odavala dojam jako lošeg zdravlja. Mentalno, sa svakom izgovorenom rječju, vidjela se gomila njene prisebnosti i bistrine.
Nije došla praznih ruku. U vrećici su bile dvije čokolade, kokice, dvije bilježnice i malo špiglo s licem barbike. "Eeee...baš će mi trebati ove bilježnice jer dosta pišem".
Blagdani su protekli u razmjeni pažnje.
