Dosta sam se bavio tematikom o tome što su i kako izgledaju putevi napretka.
Mnogi kažu čitanje je važno...Ako bi to bilo zaista tako, onda bih ja možda trebao čitati više, s druge strane, to što sustavno ne čitam, ne znači da NE čitam. Ne mogu se požaliti da mi fali u životu sadržaja i poticaja... Ono što mi se čini važnim, to je interakcija s drugim ljudima. Drugi ljudi su oni koji mi donose nadopunu, često se radi o ljudima koji su imali iskustva slična mojima, ali su ih drukčije znali nositi. Drugi ljudi su novost, svježina, obogaćenje...
Nailazim na ljude koji su revni u radu na sebi. Jako žele svoj napredak. Žure se, jako se žure ići ka kvaliteti i ispravnosti. Srljaju ka vrlinama. A što su u stanju postići odmah sad? Ne znam. Stvarno ne znam. Za sve treba vremena.
Ima ih koji zaista misle da promjenu u sebi mogu napraviti čitajući tuđu riječ i misao, slušajući iskusnijeg od sebe... Sve, ali baš sve mora proći kroz čovjeka. Svako iskustvo mora se proći, nemože ga se jednostavno naučiti. Normalno da treba pročitati tuđe. Netko je uvjek prije mene i tebe kvalitetno obradio neku tematiku, i taj će nam svojom rječju predstavljati točku na " i " za naša iskustva.
Navodno da pametni uče na tuđim greškama...ne znam, valjda pametni stječu iskustvo na tuđem iskustvu - svaka im čast, i ja bih volio biti tako pametan.
Ima ta cijela horda ljudi koja srlja k vrlinama. Najednom su njihove navike i rutine zgurane pod tepih, oni sad misle kako su se nečeg lošeg riješili.
Dokle god čovjek ulaže znatnu energiju da se nosi s nekim porivom, impulsom, dotle nije raskrstio s time.
Drugi ljudi su lideri koji znaju zašto griješimo. Mi to onda učimo od njih - ma kako zgodno. Eh, da mi se je samo prepustiti tuđem vodstvu, ja ću sjediti prekriženih ruku, a moja volja da
preuzmem vrijednosti će biti dovoljna - tako to neide u životu.
Samo onaj tko zna kroz sebe, zna nešto. Njegovo znanje je jedna fluidna masa koja se mjenja skupa s njim.
Oni koji srljaju k vrlinama često grade kulu na lošim temeljima - toj kuli u temeljima su potisnuti, neriješeni unutrašnji konflikti, potisnute - zbog straha nikad dotaknute dileme,
često i neprođena iskušenja kojima bi vrlo lako otvorili mnoga pitanja. U temeljima njihovih kula su nikad otvorene pandorine kutije njih samih.
Ljudi su u stanju krenuti ka nečem, za nečim, a da se prethodno nisu zapitali "Tko su, Što su i Zašto su" u nečem vrli, a u nečem slabi. To je zapravo jedna vrsta srljanja u sigurnost.
Glavno da se odabere put koji je sigurno dobar. Ljudi tako stječu osjećaj da su na pravom putu, ispravni, i mirno spavaju.
Ima ih koji ne griješe u nekim stvarima - rečeno im je da je nešto grijeh, pa to ne čine.
Ima ih čak i koji citiraju...zamisli, čovjek citira riječi mudraca, i on je automatski u pravu! Jer je to netko veliki i neko priznati rekao. Jako lijepo. Ima ih koji misle da filozofirati znači baratati pojmovima i učenjima ljudi koje je čovječanstvo priznalo. Čuo sam takvih ljudi - ostalo mi je pitanje: a što su mi oni dali od sebe? Što mi oni od SEBE imaju za reći? Pa drugo me niti ne zanima.
Zato i komuniciram s ljudima otvoreno. Interesira me šta imaju za pokazati od sebe, a isto to i nudim. Dosta mi je uvodnih riječi i pizdarija, s ljudima se ili nađem ili ne. Tamo gdje su slični interesi, tamo ljudi jednostavno idu jedni k drugima.
Vrline se ne usvajaju samo po htjenju. Prije po prijeđenom putu.
