Dosadilo mi je više gledati kako stalno ponavljam gradivo. Uvjek iste ili slične lekcije. Jedna od najmrskijih mi je lekcija o nesvjesnom postupanju. Val emocija ponese me u nekom smjeru. Naknadno sagledavam što se samnom događalo i zašto sam postupao na određene načine.
Većinom bih nakanadno odradio sasvim dobar posao - našao bih neke odgovore, uspio bih si predočiti svoje postupke.
Ostaje mi osjećaj nemoći. Emocije su te koje me nose, u najljepšem smislu riječi, ali, emocije su i te koje me ponekad bacaju na sve strane. Emocije su energija. Sasvim jasna živuća energija.
Dijagnoza: manjak svjesnosti, manjak usmjerenosti na bitno, ne držanje kormila nad svojim reakcijama - već su emocije te koje kormilare samnom.
Redovito se seljakam između dva stanja. Ono bolje stanje donosi punu percepciju, puno energije i potpuno zadovoljstvo življenja. To sam ja u punoj spremi.
Ono slabije stanje donosi po k'o zna koji put ponovljene greške, zamagljenu perspektivu, i izostanak kvalitetnih reakcija. Izostanak izraženog mene. Prisutnost potisnutih strahova, nezadovoljstava i potisnutih želja.
Morat ću raditi, morat ću se debelo naraditi da bih se pročistio od smeća skupljanog za života. Do sad sam jednu stvar uspio apsolvirati. Izraziti sebe, za mene je bila ključna stavka i odkad to činim, a činim sve više, manje je u meni negativnih emocija koje me vuku natrag.
Druga bitna stavka su ljudi kojima se okružujem. Tu mi se pokazalo - nisu bitni oni koji me privlače na ovaj ili onaj način. Bitni su oni prema kojima sam bio otvoren. Neki ljudi svojom pojavom predstavljaju ugodno okruženje. Ulijevaju povjerenje. Postavljaju prava pitanja. Pogađaju me na prava mjesta.
I onda poželim da trenutci provedeni s tim ljudima traju vječno. Ili mi se samo sviđa emocija koju nosim u tom trenutku? Bilo bi lijepo da nosim u sebi samo tu jednu emociju.
Vječno.
