Vozio sam se u petici. Tramvaj je skrenuo iz Savske u Vukovarsku. U tramvaj je ušla djevojka s depresivnim pogledom. U ušima je imala slušalice. Bila je vidno slabe volje. Imala je pomalo suzne oči. Činilo mi se kao da ulaže napor kako bi spriječila suze da krenu.
Prolazi jedna stanica, druga... Najradije bih joj se sjeo u krilo, zagrlio ju tako da joj pokrijem lice svojim ramenom i šapnuo joj - " plači, sad plači, daleko od očiju neznanaca, plači na miru ". Nisam se usudio.
Izašao sam kod Lisinskog, pomalo neispunjen, vjerovao sam da sam nešto trebao poduzeti - ali što?
Ahhhhhh...sjetio sam se da u lijevom unutrašnjem džepu od jakne imam balone. Mogao sam uzeti jedan rozi balon i stati se pored nje. Napuhivao bih ga i pustio ju da gleda scenu - čovjeka kako napuhuje balon - to valjda ne viđa svaki dan. Zatim bih joj ga spustio u krilo i rekao "evo ti balon".
Nadam se da joj je netko pružio utjehu.
Nema komentara:
Objavi komentar