Putovanja

Da, imao bih puno toga za reći o svojim putovanjima. Pokazalo se da su to bila putovanja osvjedočenja.

Prvo putaovanje koje sam radio 2006. imalo je velikog utjecaja na mene. Iz Rovinja sam krenuo prema Cresu.

Tamo sam uživao par dana. Zatim sam odlučio krenuti prema Plitvicama. Taman sam se spuštao s Vratnika prema Otočcu, kad sam sreo tu američanku. Pomogao sam joj oko kvara na biciklu. Njene bisage bile su vidljivo šire od njenog dupeta. Dok sam ja stao prije Otočca, spišat se, ona je stigla zamnom. Popili smo kavu, i ja sam svoju putanju skrenuo na jug, prema Gospiću, Smiljanu i Teslinom Muzeju, s njom. Ona je išla u tom smjeru, hvatajući svoju grupu - "biketoure". Poučak s tog putovanja mi je pokazao što u životu znači prepustiti se trenutku. Da nisam krenuo za njom, nebih nikad prošao neke rute, upoznao neke ljude i posjetio Teslin Muzej, koji odškrinjuje vrata u lik i djelo čovjeka koji je kreativno funkcionirao, van zdravorazumskih okvira.  Na Cres sam se vraćao više puta. 

Drugi značajni trenutak je bio kad sam se 2007. na relaciji Zagreb-Mljet probudio u 7.30 u hotelskoj sobi nekakvog jadnog, zapuštenog hotela u Glamoču. Bio sam umoran, nakon tri dana vožnje bajka, i trebalo mi je 12 sati spavanja, a ne 8-9, koliko sam stizao spavati proteklih dana. Osjećao sam da mi se suše usta, polagano mi je pucala donja usnica. Nokti su bili uredu, drugih znakova nije bilo, ali to je bio očiti znak trošenja tijela.

Istuširao sam se, pojeo i...Iiii, počeo sam pisati SMS prijatelju,  imao sam odgovore na neke dileme o kojima smo pričali par dana prije mog odlaska na put. U trenucima kad sam razmišljao samo o hrani, vodi i vožnji bicikla, kad mi je mozak bio u safety modeu, počeo sam pronalaziti odgovore. Ma šta safety, shut down modeu!

Uhhhhh...to je bila jaka stvar. Znao sam da su moje nove ideje direktno vezane uz umor. Znao sam koliko sam se koncentrirao na cilj...i na opstanak. Tijelo i mozak koristili su svaki trenutak da se opuštaju - tu je negdje otvoren jedan sasvim novi prostor. Prostor percepcije. Nema više razmišljanja. Nema suvišnih nepotrebnih misli. Samo percepcija. U tim sam trenucima jako dobro osjećao da to što mi se događa nije prvi  put. Sto put' sam znao biti jaaaako umoran, i svašti si korisnog domisliti.

U trenutku kad se mozak sam od sebe gasi, tražeći način da se odmori, u tom se trenutku otvara prostor funkcioniranja, neopterećen mislima.

Osim onoga što donosi umor, tu je bio još jedan faktor, a to je samoća. 

Samoća je imala jak utjecaj na mene, još puno prije, a i ovaj put.

Samoća je trenutak kad čovjek ostaje prepušten sam sebi. Prepušten sam, cijelome sebi.

Stigao sam bajkom u Bašku Vodu. Tamo sam uzeo koji dan pauze, i krenuo prema Mljetu, na Half Ironman

triatlonsku utrku. Utrku sam započeo s golim preživljavanjem. Bilo je to moje drugo pothlađivanje da sam skoro pao u nesvjest. Bura je ohladila more na 19C, a ja sam morao otplivati 1800metara. Sužene zjenice, dizorjentiranost, oslabljen sluh, službeni sudac skoro me je diskvalificirao jer sam izgledao zaista sumnjivo...

Utrku sam završio u blagoj dehidraciji, vrijeme je poslije bilo toplo, a ja sam bio 7 sati u pogonu.

Brzo je uslijedilo proglašenje pobjednika, ukupnog, po dobnim kategorijama, spolovima, seksualnoj orjentaciji, vjerskom opredjeljenju...;) 

Kristina je zauzela drugo mjesto s jako dobrim vremenom, njen životni rezultat, Jelena je isto jako dobro završila - nije ih bilo na proglašenju. Nije ih bilo na proglašenju?! Valjda su konzumirale svoje emocije, tamo negdje u hotelskoj sobi. Još nisam saznao. Do dan danas. Morat ću ih to pitati, kad tad, i znam da to nije malo pitanje, znam da su im to bila životna iskustva.

A ja? Nakon pojedenih bolonjeza, stajao sam tamo u grupici ljudi i pljeskao nagrađenima u ukupnom plasmanu, u dobnim kategorijama, spolnim, ovakvim, onakvim, bla-bla-bla...Bio sam tamo stajao opuštene

prazne glave, jako malo riječi bih razmjenio s prijateljima, osjećao sam "samo" svoje tijelo.

U trenutku odsustva misli, odsustva nepotrebne moždane aktivnosti imao sam svoj život na tacni pred sobom.

Osjećao sam svoj cijeli život, na tacni, pred sobom. Nikad mi se to nije dogodilo. To nije kao kad se čovjek odluči, pa se suoči s nečim. To je svršen čin, dobiješ suočenje sa samim sobom, vidiš sve i nitko te ne pita jel' ti to puno...previše odjedanput? Mmmmm...da. Bilo je jako puno. Jako puno života, cijeli moj život, ovdje i sad u onom trenutku. Trebalo je sve to moći gledati. Ondje i tad' , u onom trenutku.

Vrlo jako iskusto. Nebi ga bilo loše ponoviti. Zapravo isprovocirati. Da se ponovi.

A što je bilo ove godine? Kad sam iz Topuskog krenuo prema Bihaću? Pjevušio sam si "što je danas lijep i sunčan dan..." , na 33C. Zatim sam u dobrom društvu, za tri dana dobre vožnje, s 250 biciklista stigao do Srebrenice. Tamo smo pokapali tih 500tinjak novo identificiranih tijela. Na putu od Sarajeva do Mostara, bilo je "It's a beutiful day...". Relacija Mostar - Baška Voda  je bio moj svjecki rekord u izdržavanju vrućune. Tu relaciju sam prošao na 35-36 stupnjeva, većinu vremena. Preostali dio vremena bio je još topliji. Ostao sam živ i zdrav, bez da sam u ijednom trenutku pomislio na prisilno odustajanje. Bio sam se vozio sa smrznutom bocom jamnice na prsima. Bio sam se zalio s vodom na benzinskoj i uzeo kompresor za pumpanje guma i puhao si po glavi. Likovi u birtiji su me gledali i predočavali si kako mi je.  Ostao sam živ. Ušao sam u kamp Baško Polje, i prije prijave, prvo sam ušao u more. Bilo je 19:55, stavio sam si sunčane naočale i gledao zalazak sunca. Još sam nekoliko puta ove godine gledao zalazak sunca. Na moru je to jako sporo i jako lijepo.

Dejan P. je prije par godina napisao da putovanje mijenja čovjeka. Jako dobro sam znao o čemu priča. 

Iiiii tako. Mislim da ću ostati pri tim svojim putovanjima još dugo, dugo vremena. Jer je tako lijepo.  Nisam jedini. Ima ih puuuuno koji putuju puno dulje i puno dalje od mene.  Neznam kako uspjevaju izgovoriti svoje priče. 

Posveta

Ovaj blog posvećujem svim ljudima koji žive u svojim malim zatvorenim svjetovima. Svjetovima stvorenim kao prisilno utočište pred onim što ih je izvana pogađalo. Htio bih nek'  znaju da sam tu pored njih sa svojim malim svijetom koji je tik do njihovog. ( jer možda iz svoje ljušture više i ne primjećuju  što se događa  oko njih ).   

Rame uz Rame.

Pred streljačkim vodom propalog društva.

Možemo spojiti naše male svjetove.

Sve nas je više.
Sasvim nas je dovoljno.
Samo moramo znati jedni za druge.
-----------------------------------------------------------------------------------


ICO


Ico je zaboravljen od svijeta. 
Pogled mu je pomalo prazan, pomalo tup.
Pomalo tužan.


Čime taj čovjek hrani svoju dušu i kako preživljava?


Neznam. 
Nek ga Bog čuva, kad neće nitko drugi.




Evo ga, nas dvojica ispred streljačkog 
voda prodanog, propalog društva:

Ico pije toplu bijelu kavu:

Putevi Napretka

Dosta sam se bavio tematikom o tome što su i kako izgledaju putevi napretka.

Mnogi kažu čitanje je važno...Ako bi to bilo zaista tako, onda bih ja možda trebao čitati više, s druge strane,  to što sustavno ne čitam,  ne znači da NE čitam. Ne mogu se požaliti da mi fali u životu sadržaja i poticaja... Ono što mi se čini  važnim,  to je interakcija s drugim ljudima. Drugi ljudi su oni koji mi  donose nadopunu, često se radi o ljudima koji su imali iskustva slična mojima, ali su ih drukčije znali nositi. Drugi ljudi su novost, svježina, obogaćenje...

Nailazim na ljude koji su revni u radu na sebi. Jako žele svoj napredak. Žure se, jako se žure ići ka kvaliteti i ispravnosti. Srljaju ka vrlinama. A što su u stanju postići odmah sad? Ne znam. Stvarno ne znam. Za sve treba vremena. 

Ima ih koji zaista misle da promjenu u sebi mogu napraviti čitajući tuđu riječ i misao, slušajući iskusnijeg od sebe... Sve, ali baš sve mora proći kroz čovjeka.  Svako iskustvo mora se proći, nemože ga se jednostavno naučiti. Normalno da treba pročitati tuđe. Netko je uvjek prije mene i  tebe kvalitetno obradio neku tematiku, i taj će nam svojom rječju predstavljati točku na " i " za naša iskustva.

Navodno da pametni uče na tuđim greškama...ne znam, valjda pametni stječu iskustvo na tuđem iskustvu - svaka im čast, i ja bih volio biti tako pametan.

Ima ta cijela horda ljudi koja srlja k vrlinama. Najednom su  njihove navike i rutine zgurane pod tepih, oni sad misle kako su se nečeg lošeg riješili.

Dokle god čovjek ulaže znatnu energiju da se nosi s nekim  porivom, impulsom, dotle nije raskrstio s time. 

Drugi ljudi su lideri koji znaju zašto griješimo. Mi to onda  učimo od njih - ma kako zgodno. Eh, da mi se je samo prepustiti tuđem vodstvu,  ja ću sjediti prekriženih ruku,  a moja volja da

preuzmem vrijednosti će biti dovoljna - tako to neide u životu.

Samo onaj tko zna kroz sebe,  zna nešto. Njegovo znanje  je jedna fluidna masa koja se mjenja skupa s njim.

Oni koji srljaju k vrlinama često grade kulu na lošim temeljima  - toj kuli u temeljima su potisnuti,   neriješeni unutrašnji konflikti,  potisnute - zbog straha nikad dotaknute dileme, 

često i neprođena iskušenja kojima bi vrlo lako otvorili mnoga pitanja. U temeljima njihovih kula su nikad otvorene pandorine kutije njih samih.

Ljudi su u stanju krenuti ka nečem, za nečim, a da se prethodno  nisu zapitali "Tko su, Što su i Zašto su" u nečem vrli,   a u nečem slabi.    To je zapravo jedna vrsta srljanja  u sigurnost.

Glavno da se odabere put koji je sigurno dobar. Ljudi tako stječu osjećaj da su na pravom putu,  ispravni,  i mirno spavaju.

Ima ih koji ne griješe u nekim stvarima - rečeno im je da je nešto grijeh,  pa to ne čine.

 Ima ih čak i koji citiraju...zamisli, čovjek citira riječi mudraca, i on je automatski u pravu! Jer je to netko veliki i  neko priznati rekao.  Jako lijepo. Ima ih koji misle da filozofirati znači baratati pojmovima i učenjima ljudi koje je čovječanstvo priznalo. Čuo sam takvih ljudi - ostalo mi je pitanje: a što su mi oni dali od sebe? Što mi oni od SEBE imaju za reći? Pa drugo me niti ne zanima.

Zato i komuniciram s ljudima otvoreno. Interesira me šta imaju za pokazati od sebe,  a isto to i nudim.  Dosta mi je uvodnih riječi i pizdarija, s ljudima se ili nađem ili ne.  Tamo gdje su slični interesi, tamo ljudi jednostavno idu jedni k drugima.

Vrline se ne usvajaju samo po htjenju. Prije po prijeđenom putu.

Nagrađen

OSMIJEH


Osmijeh vrijedi.
Osmijeh se poklanja.
Osmijeh se daje.


Osmijeh izdaje čovjeka.
U tom trenutku nitko se  nemože sakriti.


------------------------------------------------------------------------------------------


NAGRAĐEN


Odlazim prileć na sat vremena. Ne uspjevam zaspati. Jedna mala trunka svjesne moždane aktivnosti ostaje prisutna. Misli se miješaju s prvim, najplićim fazama sna. Misli su onakve kakve bi bile da sam sjeo u omiljeni kafić i opustio se uz glazbu i tihi žamor služatelja Jazza.


Misli koje su bez napora prolazile kroz glavu za vrijeme tog polusna, otvaranjem očiju i ustajanjem iz kreveta spremne su za papir.


Osjećam se nagrađenim za svoj način života. Onaj koji sam živio 35 godina.
Osjećam se nagrađen jasnim idejama i lakododirljivim emocijama.



------------------------------------------------------------------------------------------


TREBAM


Treba mi štaka u glavi da se ponekad oslonim na nju.
Ponekad malo zateturam...u svojoj glavi.


Trebam znati raditi s vatrom. Da ne izgori mene samog - bila
bi šteta, pa to je moja vatra!


Trebam se znati pustiti na vodi. Opustiti se na vodi.
Imati povjerenja prema vodi. Vodi života.


Treba mi dovoljno zraka.
Dobrim sam okružen onda kad imam dovoljno zraka.


Po zemlji trebam hodati, dokle god mogu. Ne zabiti se u
jedno mjesto - moje tjelo će to samo učiniti kad se preselim
u drugu dimenziju.


Trebam hvatati prave vjetrove - one koji me podižu.


Trebam redovito zaranjati u vodu, tamo je nekadpotonulo blago. 
Možda je to upravo moje blago koje čeka da ga izvučem na površinu. 
Čeka svoje uskrsenje.


Počelo je mojih 5 minuta, i trajat će vječno.


---------------------------------------------------------------------------------------------

Savez s Istinom

SAVEZ S ISTINOM

Ema je bila brižna osoba. Zvali smo ju "teta Ema". Imala je tu svoju zaraznu mirnoću.

Iz njenog glasa izlazila je snaga o kakvoj sam samo mogao sanjati. Moja je snaga bila drukčija, nisam bio konstantan u njoj, izlazila je iz mene poput kakvog iznenađenja, vjerojatno po nekoj inspiraciji.

Bili smo svjedoci jedan drugome, odnosno našim noćnim životima. Bilo je puno kimanja glavom kad bi smo se dotakli priča vezanih uz ljudske vrijednost. Dosta vremena nakon tih bezbrižnih noćnih izlazaka smo se znali naći. Uvjek sam duboko uzdisao i izdisao. Tako je to bilo u njenoj blizini.  Znao sam o čemu se radi. Čistio sam se (i hranio). Ona je bila pogodno okruženje.

 

Bez obzira na svu tu komociju koju sam imao u njenoj blizini, uvjek je ostajalo nešto neizgovoreno s moje strane. Bila je trudna i nisam mogao dozvoliti da se zbog mojih riječi tako i tako osjeća - njen plod poprimit će takvu vibru, i...i to nije potrebno! Čemu to?

Poslije je rodila, i ja opet nisam sve izgovorio. A zašto bih? Ona mora vodit brigu o tom svom djetetu, i šta ću je ja sad ispunjavat s takvom i takvom vibrom. Hoće li ona moći  to NEprenijeti na svoje dijete?

 

Sve su to bili izgovori. Oduvjek me je bilo strah da će moja uvjerljivost paralizirati ljude oko mene. Da me više neće moći sagledavati kompletno, nego da će ostati pod jakim dojmom. Da više neće ostati mjesta za mene, nego jedino za moje smrzavajuće riječi. Radi se o bojazni da se ljudi neće koncentrirati na ono pozitivno u meni kad im pokažem svoje sivilo. Oooo kako posrano suzdržano i mlako zvuči riječ sivilo.

 O tome što sam osjetio i osvjestio 23.12. prošle godine (2009), neću pričati...osim da je to bio dan s jako kratkim trajanjem i jako malo sunca. (ipak sam nešto o tome napisao u Otkrivenju II)

 Nisam dugo vremena pročitao nikakvu knjigu. A isplatilo bi se. Ljudi su svašta iz svojih života zapisali. Sad čitam tu jednu knjigu...Gospođa ju je pisala služeći se znanjima koja dolaze "s onu stranu mozga", služeći se znanjima koja dolaze s onog mjesta "s kojeg pada na pamet...TO odakle pada na pamet".

Dosta sam dobro probavio sve iz te knjige. Evo tek na polovini sam pročitao maaalo težu stvar: "Ako nisi shvaćen, nemožeš biti ni prihvaćen". I tako, čitam ja to u tramvaju, i počnem mrmljati "uuuu shit, uuuu kurac jebem ti..." - to izgleda kao veliko sranje, što ako počnem analizirati tko me shvaća, a tko ne? Shvaćaju li me ljudi na način na koji bih ja to htio? Ma koji ljudi, a oni bližnji? Ostao mi je jedan jedini zaključak, ne razmatrati tu stvar, jer ja od toga nemam nikakve koristi, nema u tome ničeg konstruktivnog, stvari su kakve jesu i to je svršen čin.

Gospođa je napisala da ljudi rođeni u mojem djelu godine žive između komedije i agonije. A šta da joj ja na to velim, nego da je i to jedan dio moje snage. Mogućnost da SVE držim u svojim rukama. Da ISTOVREMENO  sve držim u svojim rukama i da sa svime time raspolažem, pritom tvrdeći da nijedna od tih stvari nije cijela moja realnost.

Može jedan crni vic za kraj:

Bilo je to par dana nakon što su našli raskomadano truplo na jarunu. Bio sam bombardiran sa lošim vjestima - na jarunu truplo, još jedan dečko pretučen u školi, ali se ničeg nesjeća...Našao sam neki svoj izlaz i počeo se šaliti na račun tog komada mesa/tijela na jarunu. Onda mi je Višnja rekla "ajde da barem netko nije klonuo duhom". Ja pomislih "ipak nisam klonuo duhom, zaaaakon". Višnja je po struci defektolog (he-he, evo, defektolog je rekao da sam normalan, vitalan...:)))))))))))))) i radi negdje na vrapču, s "problematičnom" djecom. Nesretnom djecom.

Na kraju je to nekakav osjećaj moći kad se možeš svemu nasmijati, kad možeš samog sebe smatrati patetičnim i našalit se na račun samog sebe. Jebeš sve te filmske junake, švarcenegera, čak norisa, brus lija, stivena sagala...Nisam bez razloga u myspace profilu napisao u rubrici HEROES: me. Drugi me junaci ne zanimaju.

Nema kraja.

Nek mi nema kraja.

A da ja ipak kažem sam sebi "ako nisam shvaćen, mogu li biti prihvaćen?".To međusobno shvaćanje među ljudima je u nekoj mjeri MAGIJA. Jedna fina magija.

Nema mi goreg nego biti svjestan činjenice, a ne moći to prihvatiti. Takva svjest je srednja žalost. Koja mi je korist od takve svijesti, onda mogu komotno gurnut glavu u pijesak. Nešto je jako nekompletno, necjelovito u takvoj svjesnosti. Zašto ja uvjek nešto kopkam, tražim bit ovoga ili onoga, da bih onda bio nesposoban gledati u ono što sam otkrio?

To je moj život, i bolje mi je da prigrlim ono što donosi, ono što mi je donio, nego da vičem "joj boli!". Treba se sprijateljavati s činjenicama. Nemogu vjerovati da je istu misao izgovorila Elma, " trema i ja smo dugogodišnje prijateljice " ! - opet se pokazuje da neisti ljudi kroz neiste živote dolaze do istih spoznaja. Ludilo.

 

Onda se sprijateljiš s činjenicom, i u nekom trenutku ona počne raditi za tebe.

Jako zanimljivo prijateljstvo. Savez !

To je SAVEZ S ISTINOM.

He-he, kad nemogu protiv (jača je od mene), onda je bolje sklopit savez:))))

Istina me uvjek prati, uvjek je tu pored. Neću dozvolit da ide ZAmnom i svako me malo bocka prstom u glavu, u leđa, u dupe... Zašto se nebih držao za ruku s njom. Nek ide SAmnom.

Mogao bih probat nezaboravit koliko volim ljude oko sebe, i da ne postoji granica, barem nebi trebala postojati, između ljubavi prema njima i ljubavi prema sebi.

Treba biti svjestan svih sklopljenih saveza i držati se za ruke s velikim ljudima.

Tako izgleda dobar život.

                                                                                                                                     (10.04.2010.)

Moguće je da sam se od tada oslobodio nekih okova.

----------------------------------------------------------------------------------------------

(mail starim prijateljima)


PUNO NAS, JEDAN JA

Bok

Šta bih vam ja rekao?

U opticaju je više Saši.

Jedan hoda s kapom preko nosa - da nitko ne vidi njegove oči,

jer oči su prozor u...

Drugi iskače iz grma i kesi se, a maloprije je prožvakao svježu ciklu.

Majica mu je prljava od kečapa.

Treći hoda s cvjetićem zataknutim za uho.

Četvrti se okolo našetava s motorkom u ruci i kaže da je jako ljut.

Peti se prikrade i…

Šesti ima 5 kila soli u ruksaku.

Soli pamet.

Sedmi je u soljenku stavio šećer.

Osmi je u juice stavio žlicu citrone.

Deveti u izbornoj kampanji piša pored jumboplakata, ali nemože

pogodit u izbornog klaun...ovaj...kandidata.

Deseti lebdi i čvrsto stoji na zemlji.

Jedanaesti nema moći imati moć. (glup ko noć)

Dvanaesti demonstrira silu žderući 15deka čokolade pred svima.

Trinaesti ima dva oka i tri mozga. Petkom

Četrnaesti tvrdi da hrabrost dolazi iz srca, a ne iz muda.

Petnaesti povremeno odgleda K1 mečeve. Ima rukavice bez prstiju "pride".

Šesnajsti je mrvicu "hard core". Onako, minimalno.

Sedamnaesti je bio u Stubici.

Osamnaesti je bio u četvrtak. Puno četvrtaka. Na jarunu i negdje u centru.

 I svi oni tiho ili glasno viču da su pravi ja.

JA se onda pokušavam progurati između njih, da se i mene vidi. 

                                                                                                           (Lipanj, 2009.)

Riječ je o mojim licima. 

Riječ je i o mojim nekonzistentnostima. I mojim oprečnostima.


Stubica je mjesto gdje se volim utrkivati i bio sam 17. 
Četvrtci su dani kad sam pohodio Aquarius sredinom dvedesetih, i četvrtkom sam išao u Jazz club u Gundulićevu.

-------------------------------------------------------------------------------------------


A što je trenutno aktualno?
Trenutno je aktualan Mike. Moja druga strana osobnosti - buntovan, drzak, probojan, 
neumjeren...Mike je očito moja muška strana.
Mike bi me mogao povući dalje. Pustit ću Mikea da bude glavni, barem neko vrijeme.


---------------------------------------------------------------------------------------------

Otkrivenje II

Uvod:

Prije godinu i pol započeo sam posao velikog životnog čišćenja.

Ljudi koji su se tada nalazili u mojoj blizini zauvjek će ostati

u mojem sjećanju, iako su kasnije neke komunikacije nestale u

pepelu i uz porušene mostove.

Teret koji sam si tada skinuo s leđa bio je težak.

Bilo je to jedno malo spašavanje mojeg života. Jedna maaaala

sićušna šansa za moj opstanak, koju sam iskoristio.

Ono što sam činio tih dana spadalo bi u Otkrivenje I.

Sa današnjim mislima u glavi čini mi se da sam nastavio

započeti proces.

Proces vraćanja u život.

POVRATAK U ŽIVOT

Jučerašnji dan započeo sam s teškim-teeeeeškim mislima. Oduvjek sam bio poznat po teškim mislima, al' ovo danas je bio jedan od vrhunaca težine. Prva jutarnja misao je bila ''što je to moj potpis? što sve sadrži moj potpis?''. Obilježenost i Progonstvo. Ma je, ono, puno je toga u mojem potpisu (ili možda samo jedno-jedino bitno!), ali prvo što mi je palo na pamet su obilježenost i progonstvo.

Tim imenima su obilježeni moji putevi. Obilježen sam obilježenošću i progonstvom. Ničiji. Nikad nečiji, uvjek ničiji, nikad među svojima, vječiti stranac. Često suvišan, često izbačen,

često nevažan, često potlačen. Često mučen, često gažen. Pa onda opet, preživljavanja radi, od boga pomažen.

Obilježen sam oduvjek, takav sam i rođen. Krivoga nosa, kasnije i kičme, kriv sam za sve ja, kriv sam i kad kisnem.

Od osjećaja da mi je život teret, stradala mi kičma. Srce se još nekako drži. Možda ću upravo njime drmati svijetom oko sebe.

Kriv sam što mislim drukčije, kriv sam što govorim drukčije. Kriv sam što živim drukčije, kriv sam što radim drukčije. Kriv sam što sam s druge planete, kriv sam što sam krive nacije, kriv sam što nevjerujem u boga, kriv sam što vjerujem u boga. Kriv sam što sam neispravan u svemu, jer lijevom rukom pišem i imam manje kila od prosječne ljudske životinje. Kriv sam jer radim dobro. Kriv sam jer sam naivan. Sve sam to jako skupo platio. To što sam se usudio

biti ja – biti ono što jesam, biti kakav jesam.

Kriv sam ako ne radim, kriv sam ako radim, kriv sam ako u slobodno vrijeme rječju i djelom cvjeće sadim.

Kriv sam jer sam nekog krivo pogled'o, kriv sam jer sam svojim očima ponekad progled'o. Da ga jebeš, kriv sam kako god okreneš. Nesmijem više ni stvarnost okrenuti naglavačke. Kriv sam kako god okrenem, al još moram pazit i kako ću ja to ''okrenut'' da nebih još i zato bio kriv.

Piše mi na čelu da sam kriv, uostalom, već sam rekao da sam obilježen.

Kriv sam i zbog dobrih namjera. I to sam skupo platio.

Kriv sam što volim ljude.

Čak i kad su barakude.

Prognan sam oduvjek. Izopćenik od rođenja. Odkad sam izopćen iz majčine utrobe, dospio sam u svijet hladnoće i mržnje. Mržnja je svaka ista. Nešto je bilo na mojoj koži, nešto sam vidio na tuđoj. Gađenje je uvjek jednako. Ako mi je išta uspjelo zgaditi život, onda je to mržnja. O da, 23.12. 2009. je bio dan kad sam osjetio gađenje nad vlastitim životom. Bio je to trenutak kad sam osjetio da je sve ono što sam prošao na svojevrstan način neprihvatljivo. Zaslužujem više i bolje od toga što sam prošao…a gora valjda nemože. Ako sam zaista morao proći kroz sve te puteve, i ako mi je zaista sve to trebalo, onda se nadam da je to bilo sve ili većina od mojih patnji, i da ću dalje ići uzlaznom putanjom. Mukama negdje mora biti kraj. To su bili zaključci tog jako mračnog dana, 23.12.2009. Za dva dana mi je bio rođendan i nije baš da sam ga proveo u nekom vedrom raspoloženju, otprilike kao i većina rođendana zadnjih petnaestak godina.

Ostao sam u traženju nove nade, nove vjere i nove mladosti. Malo pomalo to mi se vraća natrag. Ponovo počinjem živjeti.

Previše toga vidio sam svojim očima. Smrt, mržnju, patnju, uništenje. I nije čudo što povremeno pričam kako smo kao životinjska vrsta sasvim dobro popločili put prema apokalipsi u koju srljamo. Gotovo euforično srljamo u apokalipsu. Euforije je bilo i u devedesetima. Gdje god zavlada euforija, uvjek neko sranje ispliva na površinu. Euforija je vjesnik svih pizdarija, i jebeš gavrane i njihovu ružnoću, srednja su žalost u odnosu na euforiju(histeriju!). Euforija je vjesnik svakog nadolazećeg zla. Euforičnih ljudi pomalo se bojim. Onih koji olako zapadaju u euforiju – to su ona ista govna kojima puniš glavu glupostima, pa ti onda postanu euforične vjerne sluge – a krvi do koljena. Pa ti vidi.

Dobar nam tek. Sa čime se neki ljudi hrane – tuđom boli i patnjom – zaista nek nam je dobar

tek. Jadne životinje, ni krive ni dužne, stradat će onda kad odlučimo sravnit sve sa zemljom.

Mi se trebamo međusobno poklat ako to toliko žarko želimo, a životinje i biljke trebamo pustit na miru da žive u raju na zemlji koji bi mogao nastupiti nestankom ljudske vrste.

Taj je stariji čovjek došao do mene, već smo mi prije bili progovorili koju riječ. On crta, pokušava to prodati za koju kunu, zna i na bubnju svirati, zna i pisati, ma sve zna, načitan k'o knjiga. Prekaljen – iskaljen –spaljen. Dođe i reče mi '' Ti si svjedokom ovih ulica! Ti si vitez ovih ulica! '' - '' Pa i jesam. '' – mirno ću ja. Daje mi čovjek ruku, rukujemo se i kaže nek se nečudim njegovoj podršci. Zna da ju trebam i zna da ću ju trebati i dalje. Rekao je nek znam da zna za mene. Kao da je poželio biti moj anđeo čuvar. Možda to i je.

Energija koje sam imao bezgranično puno bila je kamen spoticanja tokom cijelog mog života.

Nigdje i nikako da ju pametno potrošim. Pa bih radio ovo, pa bih radio ono, pa onda malo više neznam gdje bih se okrenuo. A nije baš da sam promašivao svoju bit. Svaki izbor što ću činiti sa sobom imao je smisla. Problem je bio ne u lošem izboru onoga s čime ću se baviti u životu. Problem je bio u osjećaju neispunjenosti. Ta neispunjenost zapravo je bila posljedica neistrošene energije. Nisam ju dovoljno trošio još od djetinjstva, a kad sam upisao faks i trebao napraviti bitan posao za daljnju egzistenciju – a kad ja ono puk'o i totalni raspad sistema. Pisana riječ za sad se čini dobrim načinom trošenja energije, a tu je negdje blizu i izgovorena riječ. Želim s ljudima graditi jake odnose, kvalitetne, i nekako se pisana i izgovorena riječ pomalo nadopunjuju. Pišem ono što mislim i osjećam, tako i govorim. Što ne stignem izgovoriti, stignem napisati, i obrnuto.

Uglavnom, ta moja energija zamalo me stajala glave. Njeno netrošenje pretvorilo se u ozbiljnu unutarnju destrukciju, i postalo opasnošću za moj daljnji opstanak. Bol koju sam osjetio i tegobe kroz koje sam prolazio zbog neizbačene energije sad pomalo postaju prošlost i relacija puta kojeg sam već prošao. Prijeđena relacija puta – bio, vidio,doživio.

Progonstvo i Obilježenost znače patnju. Znače nepronalaženje vlastitog mjesta pod suncem.

Stoput sam se zapitao što sam ja to i koliko sam uspio preživjeti. Duhovi prošlosti često su me uhodili. Posttraumatski stres bio mi je česti posjetilac. Neurotičnost. Nervoza. Strah. Pesimizam.

Koliko sam uspio preživjeti, ako se još uvjek koprcam u blatu i borim za vlastiti opstanak?– to ćemo tek vidjeti tko je preživio…

Sad sam u fazi trešenja pepela. Svako-malo stresam pepeo sa sebe. I tresem ga i tresem…Ma nije to uopće loš osjećaj. Zapravo odličan osjećaj. Jest da se nekad začudim koliko toga ima, ali to je realnost, u pepeo sam tonuo godinama, godinama ću ga i stresati sa sebe.

Gledam tamo taj Detroit, grad se urušio sam u sebe, gledam tamo to razaranje, to postindustrijsko društvo, ljudsku otuđenost, rasizam, getto, najveći broj krvnih delikta per capita, najveća nezaposlenost, najviše nasilja. Njih tamo šačica zadrtih, nabrijanih, entuzijasta započeli su malu glazbenu revoluciju i na nasadima svojih djedova izgradili su jedan sasvim novi glazbeni jezik. Nisu samo odrasli na nasadima svojih djedova, na bluesu, jazzu, soulu i funku, odrasli su i izrasli na vlastitom pepelu. Oni su cvijeće izraslo na ruševinama njihovog rodnog grada. Oni niiiiisu proroci u svojem selu! Nisam ni ja ! Oni su prognanici vlastite civilizacije! Nevažni, nebitni, nepotrebni. Vucaraju se okolo po evropi i aziji i zarađuju za kruh. Daju magične nazive svojim uratcima ''Falling Up'', ''The Rhythm of Vision'', ''The Creator'', ''Domina''. Magiju rade oko sebe, magijom im kao publika vraćamo natrag, u magiji žive, u magiji će umrijet. Od svojih života napravili su magiju. Iz pepela su, asfalta i azbesta izrasli u najčišće cvijeće ljudske rase. Neki od njih su vrhunski komičari, ton majstori u lokalnoj crkvi, quatterbackovi u rugby momčadima, biciklisti, likovni umjetnici. Zasigurno vjerni prijatelji, brižni muževi i očevi.

Takav je moj Detroit. Moj je život Detroit.

I tako…došlo meni da se dignem iz svog pepela, pepela samog sebe. Moguće je da ću se čak i nahraniti na tom vlastitom pepelu. Sve je moguće. Prodavati ga neću nikome. Nek je to usrani pepeo, corpus delicti, ali je moj.

Ja ću iz svog života napraviti magiju. 


Odjebat ću sve zakone fizike.

I  biologije.

I kemije.

Biti će samo jedan zakon.

Mojeg Srca.

----------------------------------------------------------------------------------------------

Skupljajući Sebe

Tražim i skupljam razasute dijelove sebe. Tražim djelove sebe, nebih li opet složio  nekakvu svrsishodnu cjelinu.

Nailazim na svakakve djelove sebe. Nailazim i na ono za što nisam siguran da je ikad bilo dio mene.

Sve što nađem ogledavam. Ogledavam jako sporo.  Na prvi dojam lijeno. Ne žuri mi se. Gotovo da čekam hoće li na površinu izaći nešto prepoznatljivo, nešto značajno, nešto što  od davnina prepoznajem kao moje.

Ništa ne odbacujem olako, ono što mi se ne sviđa stavljam na stranu. Možda mi i to zatreba. Nek stoji, tu postrani, ali blizu, kao dobar podsjetnik.

( demone trebam držati pored sebe, imati ih na oku da znam što rade, da mi se ne prikradu s leđa, da mi ne rade o glavi)

Skupljam djelove sebe, poput arheologa. Pažljivo čistim, još pažljivije razvrstavam. Razvrstavanje je možda teži dio posla.

Skupljam ja svašta u svom životu, čini mi se. Al' ima toga što nije moje i što mi netreba.

Teret, smeće, otrov...

Skupljam sve svoje djelove sebe. Skupljam ih kao da su se razasuli nakon apokalipse...pa ih sad skupljam.

Pitam se kako se jedno jedinstveno biće zvano čovjek može podjeliti na više djelova?

Kako se čovjek može podjeliti ako je jednodjelan, jednokomadan.

Čovjek je fraktalne građe. Svaki djelić kad se uveća izgleda kao sveukupnost cijeloga bića.

Srce, Um, da...Više ili manje dobro, držim sve to na okupu. Svako razdvajanje iznutra čini me blijedom kopijom originala. Svaka cjelovitost čini me originalnim primjerkom mene samog.

Povremeno ulazim u svoja rascjepana stanja. Stanja podjeljenog, raskoljenog mene. Sasvim je dobro napisati svoju istinu u tom menepodjeljenom trenutku - trenutku podjeljenoga mene.

Cjeloviti ja, smije se svemu tome, i zna da sve što prolazim predstavlja jednu dionicu mojeg puta.

Bilo bi jako dobro da sam malo češće promatračem vlastitih emocija, predrasuda, matrica razmišljanja...Bilo bi to jedno jako komotno stanje, bez drame, bez boli, samo čisti mir i spokoj. I svijet oko mene koji je umiren mojom mirnoćom.

Moj mir je oduvjek bio takav. Izlazio je iz mene i proširivao se. To je mir koji izlazi iz mene izgovorenom rječju, izgovorenim pogledom, izgovorenim rukovanjem. To je mir savršenog čovjeka. Nisam Ja izmislio svoje savršenstvo. Savršen je svemir, a ja sam samo dio njega.

Na licima nekih ljudi zaista piše da su dio svemira.


-------------------------------------------------------------------------------------------------

Skupljanje samog sebe izgleda kao usporena snimka implozije.

--------------------------------------------------------------------------------------------------

Neznam hoću li ovo ostaviti kao samostalnu priču, ili ću uvesti novi koncept gdje sve može biti "under construction". Skupljajući Sebe je trebao biti djelić Manifesta Ludila, ali nikako da ga završim, a započeo sam pisati taj manifest prije pola godine. It's OK.