Skupljajući Sebe

Tražim i skupljam razasute dijelove sebe. Tražim djelove sebe, nebih li opet složio  nekakvu svrsishodnu cjelinu.

Nailazim na svakakve djelove sebe. Nailazim i na ono za što nisam siguran da je ikad bilo dio mene.

Sve što nađem ogledavam. Ogledavam jako sporo.  Na prvi dojam lijeno. Ne žuri mi se. Gotovo da čekam hoće li na površinu izaći nešto prepoznatljivo, nešto značajno, nešto što  od davnina prepoznajem kao moje.

Ništa ne odbacujem olako, ono što mi se ne sviđa stavljam na stranu. Možda mi i to zatreba. Nek stoji, tu postrani, ali blizu, kao dobar podsjetnik.

( demone trebam držati pored sebe, imati ih na oku da znam što rade, da mi se ne prikradu s leđa, da mi ne rade o glavi)

Skupljam djelove sebe, poput arheologa. Pažljivo čistim, još pažljivije razvrstavam. Razvrstavanje je možda teži dio posla.

Skupljam ja svašta u svom životu, čini mi se. Al' ima toga što nije moje i što mi netreba.

Teret, smeće, otrov...

Skupljam sve svoje djelove sebe. Skupljam ih kao da su se razasuli nakon apokalipse...pa ih sad skupljam.

Pitam se kako se jedno jedinstveno biće zvano čovjek može podjeliti na više djelova?

Kako se čovjek može podjeliti ako je jednodjelan, jednokomadan.

Čovjek je fraktalne građe. Svaki djelić kad se uveća izgleda kao sveukupnost cijeloga bića.

Srce, Um, da...Više ili manje dobro, držim sve to na okupu. Svako razdvajanje iznutra čini me blijedom kopijom originala. Svaka cjelovitost čini me originalnim primjerkom mene samog.

Povremeno ulazim u svoja rascjepana stanja. Stanja podjeljenog, raskoljenog mene. Sasvim je dobro napisati svoju istinu u tom menepodjeljenom trenutku - trenutku podjeljenoga mene.

Cjeloviti ja, smije se svemu tome, i zna da sve što prolazim predstavlja jednu dionicu mojeg puta.

Bilo bi jako dobro da sam malo češće promatračem vlastitih emocija, predrasuda, matrica razmišljanja...Bilo bi to jedno jako komotno stanje, bez drame, bez boli, samo čisti mir i spokoj. I svijet oko mene koji je umiren mojom mirnoćom.

Moj mir je oduvjek bio takav. Izlazio je iz mene i proširivao se. To je mir koji izlazi iz mene izgovorenom rječju, izgovorenim pogledom, izgovorenim rukovanjem. To je mir savršenog čovjeka. Nisam Ja izmislio svoje savršenstvo. Savršen je svemir, a ja sam samo dio njega.

Na licima nekih ljudi zaista piše da su dio svemira.


-------------------------------------------------------------------------------------------------

Skupljanje samog sebe izgleda kao usporena snimka implozije.

--------------------------------------------------------------------------------------------------

Neznam hoću li ovo ostaviti kao samostalnu priču, ili ću uvesti novi koncept gdje sve može biti "under construction". Skupljajući Sebe je trebao biti djelić Manifesta Ludila, ali nikako da ga završim, a započeo sam pisati taj manifest prije pola godine. It's OK.