Subota, 28.05. Otišao sam leći malo iza 19h. Bio sam malo u mislima, malo u polusnu. Oko 21.30 zovem prijatelja, odjavljujem mu svoj dolazak, svoj večernji izlazak. Vraćam se natrag u krevet, kao da nastavljam započeti posao. Sat sam bio navio za 22.30, računajući da ću možda iznenaditi samog sebe i odlučiti izaći van. Malo razmišljam, malo se mučim s negativnim emocijama, malo tonem u san. Sat se povremeno oglašava a ja stišćem SNOOZE i tako održavam svoju polusan – polumisao moždanu aktivnost.
Konačno zaključujem da moj SNOOZE stvarno više nema smisla. Gasim zvonjenje i prepuštam se snu. Zvukovi iz kupaonice pomalo mi ulaze u san. I zvukovi s Horvaćanske. Opet ulijećem u noćnu oduzetost (podvrsta noćnog terora). Nakon nepuna 2 mjeseca, opet se javlja. Nisam navikao da je tako često.
Čujem zvukove, vidim prigušenu svjetlost iz kupaonice, a tijelo mi ne reagira. U maloj sam nelagodi. Najednom osjećam toplinu po leđima i vratu. I šape na ramenima. Tamno smeđi bijesni pas, skočio mi je za vrat. Osjećam puhanje iz njegovih nosnica na svojem desnom uhu.
Osjećam vibriranje njegovih glasnica između mojih lopatica dok reži na mene. Sve više me obuzima panika. Pas je sve jači i agresivniji. Što je meni gore, on je agresivniji, i njemu je bolje. Tiha jeza. Da se mogu izderati, bila bi vrišteća jeza.
U jednom momentu pomišljam - možda se on hrani mojim strahom? Pokušat ću se smiriti, pa se možda i on smiri. Skoncentrirao sam se, i neke druge emocije izvukao iz sebe. Nakon par trenutaka skidam bijesnu životinju sa svojih leđa. Pas je sada iscrpljen i pomalo liči na ispuhanu lutku. Spuštam ga nježno na zemlju kao da je moj. On zauzima sklupčani položaj.
Budim se. Malo sam psihički iscrpljen. Ne mičem se, nemam potrebu, sad kad mogu. Panike više nema. Odahnuo sam. Nakon te živine za vratom, sad opet imam svoj mir. Ali pomisao na tu zvijer i sve što sam maloprije sanjao…Katastrofa! To može biti Kerber koji je s vrata pakla
došao k meni u posjetu. Može biti Demon u svom tipičnom obličju. Može biti poslušni sluga zlog gospodara, najzlijeg od svih – da izgovorim njegovo ime? To je jako loš znak. Jako loš.
Razmišljanja odgađam za kasnije i prepuštam se snu.Nedjeljno je jutro, prvo se budim oko 8.30 , po ustaljenom automatizmu. Ostajem i dalje u krevetu i padam u vrlo plitki san pomješan s razmišljanjima. Dosta produktivno, mogao bih tako cijeli dan.
Ono što sam doživio za vrijeme noćne oduzetosti mi je sasvim jasno, bez ikakvih dilema.Taj bijesni pas nakalemio se na moje emocije. Sam sam si ga prizvao. On je hranu za sebe našao u meni. Ne mogu točno tvrditi kako sam znao što trebam učiniti s njim. Promjenio sam svoje raspoloženje u nešto drugo. Smirio sam se i posegnuo za nečim u sebi. Za onim što najbolje znam. Kao što sam ga nježno spustio na pod, kao da je moj, tako sam ga nježno iscrpio, kao da je moj.
Taj pas mi je bio ozbiljno upozorenje o tome na kakav put stupam i što me čeka, ako ću tražiti pravdu uz pomoć negativnih emocija. Izgleda da ću biti jako dobar prema onima koji su me povrijedili. Kao što sam nježno spustio svog demona, tako ću nježno…Hmm…život piše čudne i najčudnije stranice. Nikako nisam mogao progutati neke apsurde, već sam neka događanja nazivao bolesnima i nakaradnima. Bio sam jako blizu da zaigram prema nekim drugim pravilima, sve, samo da zamjenim uloge s onima koji su me povrijedili. Ostajem pod dojmom da nisam ugazio na neke terene. Je li to propuštena prilika za novim znanjem? Ili je to spašeno dupe od mogućih neprilika?
Ostaje mi pitanje zašto se ponekad ne prisjetim što je moja istinska bit i kako izgleda moje ispunjenje. Zašto to zaboravljam? Zašto gubim glavu? Mislim da znam odgovor i jako mi je težak.
Još ću povremeno napraviti sranje i suočiti se s tim teškim odgovorom.
----------------------------------------------------------------------------------------------
Nema komentara:
Objavi komentar