Ponekad kao da plutam na luftiću negativnih emocija. Plutam i ne skidam se s njega. Tek na momente mi kroz glavu prostruji pitanje '' Što mi se to događa? ''.
Bilo bi sasvim dobro da taj luftić iznenada pukne i da se nađem sam na površini vode. Nesigurne vode života. Proklet bio ja i moje traženje sigurnosti. Moguće da sam se na spomenutom luftiću našao upravo u trenutku traženja sigurnosti. Bilo bi super da taj luftić svaki put pukne jako brzo, da se ne uspijem previše udaljiti od obale. Crni, jebeni luftić.
Spreman sam, nek pukne bilo kad, samo nek pukne. Doplivat ću do obale s bilo koje udaljenosti, u hladnoj vodi. Jednom sam plivao, bilo je hladno, morao sam paziti da ne trzam s mišićima, bili su hladni i jako blizu grča. Bio sam tada cijeli ohlađen. I mozak. Imao sam za isplivati još tih 15tak minuta. Jedina bitna stvar je bila ostati strpljiv. To mi nije bilo teško, pogotovo s tako ohlađenim mozgom, i usporenim mislima. Osluškivao sam svoje disanje i mjehuriće u vodi. Tijelo je samo od sebe održavalo isti ritam kretnji.
A kad luftić pukne, gdje plivam, u kojem smjeru? Plivam prema istoj onoj obali od koje sam se udaljio. Plivam prema obali SEBE. Prema obali jedinog istinskog i pravog mene. Prema obali jedine sigurnosti. Sigurnosti mene. To je jedina stvar u životu koja se ne mjenja – postojanje mene. Sve drugo za što se hvatam, i taj crni luftić na kojem se povremeno nađem, sve je to privremene naravi.
Ponekad se zapitam, gdje nestane onaj svevideći Saša, koji ima dobar, jako dobar pregled nad svim što se dešava oko mene, a ima na tacni i ono što se dešava u meni. Saša, ne udaljavaj se od obale, zapovjedam ti!
Nema komentara:
Objavi komentar