Uvod:
Postoji više vrsta kolektivizma, neke me zanimaju, neke ne.
---------------------------------------------------------------------------------------------
RUBA
Ruba je rekao:
Australija, Novi Zeland, Kanada, Švedska, Norveška, Finska…
To je još jedino što me drži na životu.
Pomisao da ću u sljedećoj inkarnaciji živjeti tamo.
Ne bih volio da uskoro u njemu počnem gledati sebe.
Poprilično se bojim toga.
Teško je bilo ne suosjećati s njim u tom trenutku. Popriličan teret. Puno je tu patnje i boli.
Tako je težak osjećaj nemoći, kad nemožeš pomoći čovjeku koji ti je toliko drag. On je jedan od onih koje bi svatko volio sresti u poldva u noći na tramvajskoj stanici. U pustinji. Na pustom otoku.
Dobar, neiskvaren.
Umoran i potrošen.
To je naš Ruba, onaj koji nije uspio naći svoje mjesto pod suncem.
---------------------------------------------------------------------------------------------
Empatija je kolektivizam
---------------------------------------------------------------------------------------------
ONA I ON I JA
On kaže: Osjećam seee…trulo.
Ja: Misliš, osjećaš se kao da polagano truliš?
On: Da! Kao da polagano trulim.
Ona kaže: Htjela bih da su muški pošteniji.
Ja: Misliš iskreniji? Da imaju otvorene karte?
Ona: Da! Voljela bih da igraju otvorenih karata.
Nisam im čitao misli. Samo sam prepoznao ono što i sam doživljavam.
To je kolektivizam.
---------------------------------------------------------------------------------------------
Nema komentara:
Objavi komentar