Teška jutra

Započelo je prije mog odlaska na godišnji odmor, i nastavilo se još nekoliko dana nakon godišnjeg. Budim se ujutro s teškom mišlju: Lutam na ovome svijetu sam, kao pas lutalica. Njuškam okolo nebih li našao  nešto za sebe. K'o zadnji pas lutalica. To nije život. To nije nikakav život. Dosta je neugodan taj prateći osjećaj gađenja i odvratnosti.

U jednom trenutku počinjem sumirati kakva su bila ta moja jutra i odakle takav osjećaj. Bivam jako neugodno iznenađen. Mislio sam da sam neke faze već prošao, i da sam neke priče apsolvirao. Mislio sam da sam pronašao svoj mir. Da sam postigao pomirenje sa trenutnom situacijom. Hmm...Zaista sam bio našao svoj mir, iako potpuno svjestan kakvim putem idem.  A onda, najednom, sve me iznova boli, kao da tek odnedavno živim onako kako sam živio cijeli svoj život. Za mene je to bila jedna kratka egzistencijalistička kriza. Cijelo vrijeme gledao sam na koliko jadnim i klimavim nogama stojim.

Nakon svega toga ostao je osjećaj nemoći. Ne znam, zaista ne znam kad će me ponovo obuzeti jedno takvo raspoloženje. Mislio sam da sam prošao neke faze i da ću dalje biti neopterećen nekim teškim mislima. Mislio sam da sam našao svoj mir i da mogu u miru, s potpunom pomirenošću živjeti s nekim činjenicama.

Bila mi je sasvim jasna stvar da ću podijeliti to svoje stanje s nekim ljudima - onima kojima se čini da egzistiram sasvim normalno. Ništa kod mene nije normalno. Neznam ja za tu riječ. Morao sam o tome razgovarati s nekim ljudima i morao sam im pokazati svoju ranjivost - da to nisam učinio, od sad pa na dalje, osjećao bih se usamljeno u njihovoj blizini. 

Trebat će mi još  tone i tone pozitivnih poticaja iz okoline, da se riješim teškog osjećaja odvratnosti i gađenja. 

Nije to  film, to je moj život. 

Besplatna Ljubav

BESPLATNA LJUBAV

Žena sa sinom ušla je u dućan s biciklima. Bila je visoka, tanka, svijetle puti i lijepog lica. Sin je imao još svjetliju kosu, bio je razigran i znatiželjan, upravo onako kako dolikuje djetetu koje će tek za koju godinu krenut' u školu. Žena je postavljala puno  pitanja pokušavajući shvatiti po čemu se zna koja bi veličina bicikla bila prikladna za nju.

     Prodavač bicikala bio je fasciniran načinom na koji mlada žena umiruje svojeg sina, kako bi mogla na miru obaviti ono po što je došla. Bilo je nešto jako profinjeno u njenom ophođenju. Imala ja jako ugodnu vibru.

"Jel' se uz njega dobije i košara?" - pitao je dječak.

"Da. Za 135 kuna." - odgovorio je uz osmjeh prodavač, pretpostavljajući da bi  mladu ženu zanimala cijena košare.

"Ništa ti se u životu ne dobiva besplatno" - rekla mu je njegova mama.

"Osim nekih stvari" - tiho, gotovo šapćući, dodao je prodavač. Izgovorio je to kroz nekakav poseban izdah, opet se smješeći, ali puno diskretnije.

"Mmmm...Da. Jedino se ljubav daje besplatno" - odgovorila je majka gledajući u svojeg sina, istovremeno obraćajući se i prodavaču.

Ja sam prodavač bicikala.

-----------------------------------------------------------------------------------------------------

 DAVATI

Sve ono što sam u životu radio od srca, to me je dubinski ispunjavalo.

Nikad me nije umaralo.

Znalo ih se naći koji su bili spremni primati, a nedavati.

Nisam se fokusirao na njih, nisam se dao uznemiravati.

 Trošio sam energiju na sve i svašta. Nekad na pravom, nekad na

krivom mjestu. Mjera mene bila je moja mašta.

Ljudi oko mene hodali su s tacnama na ruci. Svaki je na nju stavljao ono što mu dolikuje. 

Ono što daješ ljudima oko sebe, to te kao čovjeka odlikuje.

Gdje su zalutali svi ti ljudi? Pitao sam se zašto na ovom svijetu postoji kronični manjak pažnje. Ljudi žude za tuđom pažnjom, a sami je nisu spremni pokloniti niti iskazati.

Zašto je potreba za pažnjom veća od spremnosti da je se pruži.

To je čisti vampirizam koji među ljudima kruži. Nahraniti se i otići dalje, nekima je normalno stanje.

Ljudi će kroz život ići glavom. Glavom tražiti i glavom će voljeti,

a ispunjenje srca će trebati. Imat će potrebu primati, ali glava će im dozvoliti

da se smije nedavati , a može uzimati.

Kad ljudi ne daju od sebe, iz sebe, svijet ostaje siromašan. 

-----------------------------------------------------------------------------------------------

Samoća

SAM

Govorio sam ono što mislim da je važno.

nisu me čuli.

Govorio sam da bih izbacio iz sebe... ni to nisu 

razumjeli.

Govorio sam  između bunila i fantazije i ocrtao

ono što će se dogoditi. Nisu me čuli. Nakon toga

sam morao gledati sve što se događa.

U jednom trenutku sam skoro prestao govoriti.

Tako sam se ja naučio biti sam.

-----------------------------------------------------------------------------------------------

SAMOĆA

Remi: Samoća je kao ogledalo.
Ja: Da. Imaš sebe na tacni.

-----------------------------------------------------------------------------------------------

Postoji razlika između samoće i usamljenosti. 
Nije problem u samoći - ona je često sasvim dobra prilika, dobar prostor za nešto napraviti.

Usamljenost je teška. 


-----------------------------------------------------------------------------------------------

Desna strana Mozga

Nek zaboravi lijeva šta radi desna. Nek lijeva ne prizna desnu. Razdijeli čovjeka pa onda njime vladaj. Nauči ga nek potisne jednu svoju polovinu. Stavi na pijedestal njegovu strukturiranu polovinu, jer jedino nju je moguće kontrolirati. Linearno razmišljanje, jednodimenzionalno - nad time je najlakše manipulirati. Objasni čovjeku logički, u kojim okvirima mu je mjesto.
(smrt fašizmu)

Gornjim riječima sam komentirao fotografiju, ali i postojeće stanje. Svijet se nalazi na svojim putevima, prekretnicama. Svašta se dešava. Možda je sad na svojem završetku, na izmaku, faza lijeve strane mozga. Bilo bi dobro da je. 

Lijeva strana bila je opisivana kao ono što nas razlikuje od životinja i kao ono što nas čini ljudima - onakvi kakvi bi ljudi trebali biti. Uređivanje ljudske zajednice u svim segmentima - međuljudski odnosi,  način privređivanja,  bračni, pravni, međudržavni odnosi - sve je bilo posloženo po principu lijeve strane mozga.  

Lijeva strana može bit bitna u nekim trenucima preživljavanja. Ali, onda kad želim od života imati nešto više od preživljavanja, plaćenih računa i isplaniranog slobodnog vremena, onda mi treba desna strana. 

Desna strana je ta koja mi ukazuje na ljepotu življenja.

Desna strana donosi mi neočekivane poticaje. Bit će da se upravo nakon naporne noći otvara prostora za desnu stranu. Lijeva je umorna i ja razmišljam...umorno. Lijeno.  Desna strana mi je prošli vikend rekla da nosim teret krivnje. Često sam ljudima priskakao u pomoć oko ovoga ili onoga, i bili su mi zahvalni, mislili su da sam jako dobar. Preuzimao sam brigu i odgovornost na svoja leđa kao da se iskupljujem za nešto. Kao da konstantno otplaćujem nekakve grijehe.

Znao sam često izigravati klauna - to su bila moja prva poigravanja s identitetom.  Znao sam se uživljavati u uloge svojih mučitelja.  Prošao sam faze ogrubljivanja - bila je to moja obrambena reakcija.  Poslije su mi neki ljudi rekli nek budem ono što jesam. Oni naravno nisu ono što ja jesam. Ali bi mogli probati biti ono što ja jesam, prije nego mi ikad više izgovore što bih trebao biti.                                                                                                                                    

Ponekad bi mi jednostavno otkazale kočnice, i ostao bih JA, u svom primitivnom obliku - hvala bogu da sam to doživio dovoljno puta i da se ne sramim takvog sebe. Volim kad me ljudi  vide u takvom stanju - bez mjere i rezona, impulzivan, kategoričan, bazičan, bez suvišne opterećujuće pristojnosti. Volim kad me vide takvog, jer onda više netrebam ništa skrivati.     Desna strana mozga mi je jasno rekla što sve stoji iza tih mojih identitetskih igrarija i da je sve to uredu.  Znali su ljudi gubiti povjerenja u mene, početi se bojati...gadilo mi se to sve skupa, ali što se može, ponekad nakon patnje dolazi još i osuda, a s njom i usamljenost. Nisam ja tu puno stigao birati, podsvjest je za mene radila da bih uopće preživio. 

   Prije mjesec dana, isto nakon napornog noćnog izlaska, desna strana odradila je svoj dio. Rekla je da bih trebao malo više voljeti svoj život. Ponekad ga ne volim dovoljno.

Izgleda da će desna strana mozga biti ta koja će me pogurivati naprijed i unositi boje u moj tamnosivi život. 

Navika čestog izlaženja navečer, koju prakticiram zadnjih godinu ipol, donijela mi je u život mnoge neobično vrijedne,  obdarene hrabre ljude.

-----------------------------------------------------------------------------------------------------------

 MRAČNI TUNELI

Tamo gdje duboki udah ima smisla,
tamo gdje izdah ne ide u prazno,
tamo gdje u mene ulazi hrana,
tamo gdje izgovoreno, nije dosadno ni pod razno.

Tamo gdje svemiri se susreću,
tamo gdje sudbine se isprepliću,
tamo gdje čovjek vidi drugoga u sebi,
o kako tamo nekog' darovao nebi'.

Našao sam taj svemir,
ugasio se moj nemir.
Ti ljudi su slični meni,
a možda su slični i tebi.

Stremimo ka istom,
na putu potpuno čistom. 
Hranimo se istim,
osjećajmo se istim.


Okružujemo se sa svim onim što volimo.


Negdje u tami, prolaze ljudi,
umornih duša, jednostavne ćudi.
Morat ću im reći, postoje tuneli,
užasni, tamni...crni cijeli.
Negdje na podu, oni su popločeni,
rozim pločicama, i ljubavlju optočeni.

Takovim putem ne kročim sam,
iako suputnike ne vidim baš svaki dan.

Na putevima našim, moooooramo se sresti,
jer u našim traženjima, već dovoljno smo vješti.

Moramo se naći, osjetit' drugog u sebi,
da onu ljubav što nosimo, zaboravili nebi.

Ne pazim na ono što osjećam, i ne pazim kome to dajem.

----------------------------------------------------------------------

Nepružena utjeha

Vozio sam se u petici. Tramvaj je skrenuo iz Savske u Vukovarsku. U tramvaj je ušla djevojka s depresivnim pogledom. U ušima je imala slušalice. Bila je vidno slabe volje.  Imala je pomalo suzne oči. Činilo mi se kao da ulaže napor kako bi spriječila suze da krenu.

    Prolazi jedna stanica, druga... Najradije bih joj se sjeo u krilo, zagrlio ju tako da joj pokrijem lice svojim ramenom i šapnuo joj - " plači, sad plači, daleko od očiju neznanaca, plači na miru ". Nisam se usudio.

    Izašao sam kod Lisinskog, pomalo neispunjen, vjerovao sam da sam nešto trebao poduzeti - ali što?

    Ahhhhhh...sjetio sam se da u lijevom unutrašnjem džepu od jakne  imam balone. Mogao sam uzeti jedan rozi balon i stati se pored nje. Napuhivao bih ga i pustio ju da gleda scenu - čovjeka kako napuhuje balon - to valjda ne viđa svaki dan.  Zatim bih joj ga spustio u krilo i rekao "evo ti balon".

Nadam se da joj je netko pružio utjehu.

Iste Stare Lekcije

     Dosadilo mi je više gledati kako stalno ponavljam gradivo. Uvjek iste ili slične lekcije. Jedna od najmrskijih mi je lekcija o nesvjesnom postupanju. Val emocija ponese me u nekom smjeru. Naknadno sagledavam što se samnom događalo i zašto sam postupao na određene načine.    

     Većinom bih nakanadno odradio sasvim dobar posao - našao bih neke odgovore, uspio bih si predočiti svoje postupke.  

     Ostaje mi osjećaj nemoći. Emocije su te koje me nose, u najljepšem smislu riječi, ali, emocije su i te koje me ponekad bacaju na sve strane. Emocije su energija. Sasvim jasna živuća energija. 

     Dijagnoza: manjak svjesnosti, manjak usmjerenosti na bitno, ne držanje kormila nad svojim reakcijama - već su emocije te koje kormilare samnom.

     Redovito se seljakam između dva stanja. Ono bolje stanje donosi punu percepciju, puno energije i potpuno zadovoljstvo življenja. To sam ja u punoj spremi.

     Ono slabije stanje donosi po k'o zna koji put ponovljene greške, zamagljenu perspektivu, i izostanak kvalitetnih reakcija. Izostanak izraženog mene.  Prisutnost potisnutih strahova, nezadovoljstava i potisnutih želja.

     Morat ću raditi, morat ću se debelo naraditi da bih se pročistio od smeća skupljanog za života. Do sad sam jednu stvar uspio apsolvirati. Izraziti sebe, za mene je bila ključna stavka i odkad to činim, a činim sve više, manje je u meni negativnih emocija koje me vuku natrag.

     Druga bitna stavka su ljudi kojima se okružujem. Tu mi se pokazalo - nisu bitni oni koji me privlače na ovaj ili onaj način. Bitni su oni prema kojima sam bio otvoren. Neki ljudi svojom pojavom predstavljaju ugodno okruženje. Ulijevaju povjerenje. Postavljaju prava pitanja. Pogađaju me na prava mjesta. 

     I onda poželim da trenutci provedeni s tim ljudima traju vječno. Ili mi se samo sviđa emocija koju nosim u tom trenutku? Bilo bi lijepo da nosim u sebi samo tu jednu emociju. 

Vječno.