Prijateljica

Ines ima taj svoj posebni talent. Takozvani talent izvansenzorske percepcije. Mislim...čime to čovjek percipira, ako ne senzorima. Antenama. Baza te percepcije počiva na jakoj empatiji. To sve možda i je empatija. Ali, onda je to empatija do te mjere razvijena da ona sa tom svojom sposobnošću više nije samo suosjećajni čovjek nego i mistik.

------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Znanost takvo nešto ne poznaje i slabo zadire u takve stvari. Obzirom da je današnja znanost takva kakva je i da sa svojom trenutnom paradigmom na sebe "kelji" mnoga ograničenja...Tako smo dobili znanost zasnovanu ne na mudrosti, nego na raciju. U takvim okolnostima, trenutno stanje ovog svijeta je normalna stvar. Znanost bez etike, mudrosti i duhovnosti, pomaže održanju svijeta bez etike, mudrosti i duhovnosti. Međusobno se glođemo.

-------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Takva sposobnost osjećanja drugih ljudi sastoji se od osjećanja njihovih karaktera i emotivnih stanja.

Osjećanje karaktera dovodi je ka lakom prepoznavanju sebi pogodnih ljudi. Osjećanje emotivnih stanja je nešto drugačija stvar, jer osim svojih emocija kao da ima na raspolaganju i tuđe emocije. Ines osjeća tuđe emocije. Osjeća ih ma kakve bile. To nije lagana uloga. Dobila ju je vjerujem, po rođenju, a ispravnim životom nije ju upropastila, nego ju obnaša dostojanstveno, vjerodostojno i znalački. 

    Nakon što percipira, ne ostaje sjediti prekriženih ruku, već djeluje, postižući tako ispunjenje vlastite biti. Tu svoju ulogu možda igra nesvjeno, ali sumnjam. 

    To je sve proizvod  inteligencije srca. Da bi čovjek takvo nešto znao nositi, mora imati veliku snagu. Mislim da je to najveća snaga koju čovjek može imati.  

    Sve to izgleda kao nešto najljepše što čovjek može biti.

U njenoj pozadini se vidi aura. Bijela je boja njene aure, a rubovi su, kao što se nazire, u duginim bojama. Fotografirala (ono)svjetska Ivana Kujundžić.

Redovni Servis

-započelo je tijekom ljeta

-uspuzalo se na leđa, polako, neprimjetno

-unutar kratkog vremena, više stvari je izlazilo van,

a osjećaji su bili dovoljno teški, dovoljno neželjeni

Ja sam sve to povremeno napipavao, pa sam povremeno okretao leđa, jer boli. Došlo je sve istovremeno, u paketu.

To su duboko ukorjenjeni, od ranog djetinjstva nošeni osjećaJI: nevoljenosti, nepodržanosti od okoline. Nevoljenje vlastitog života, manjak osnovnog zadovoljstva življenja, čak i necijenjenje samog dara života. 

Nevoljenje i necijenjenje onog što jesam manifestira se kao traženje nekog drugog sebe.

S tim osjećajem nevoljenosti, bio sam poput crne rupe - pažnje mi nikad nije bilo dovoljno, i ponekad sam bio nesiguran u privrženost mojih najbližih meni. To je bilo tih par loših kamenova temeljaca koji su bez obzira na sve životne napretke, stajali u meni i postavljali određeni setup s kojim započinjem, sve što započinjem.

Sasvim "dobri" temelji za samorealizaciju, za krenuti dalje. E pa...idemo dalje.

Okončanje se dogodilo u ranovečernjim satima, kad sam sve to sasta(vi)o u jedan paket i promotrio u trenutcima prije zapadanja u san. Zakonitost je uvjek jednaka - NE postoje pandorine kutije i zabranjene teme, nema guranja pod tepih - a ako to i činim, nijedan nije dovoljno težak da

poravna to što sam htio pogurnuti ispod. Sve u meni može postojati samo kao jasno vidljivo, upotpunosti prihvaćeno, na tacni- sa svih strana ogledano.

Tu su se nalazili neki ljudi u mojem životu koji su namirišavali što to u meni zaista je.

Nitko se nije usuđivao taknuti u to, jer se na meni vidjelo koliko je to bolno.

--------------------------------------------------------------------------------------------

Kriza ispunjenja vastite biti najgora je kriza kroz koju sam prošao.
U ranoj mladosti.
Zatim sam se počeo šaliti i sa najgorim stvarima.
Isto onako kao su se Židovke šalile jedna s drugom zbog odrezane
kose.

Mir svima.