Skupljajući Sebe

Tražim i skupljam razasute dijelove sebe. Tražim djelove sebe, nebih li opet složio  nekakvu svrsishodnu cjelinu.

Nailazim na svakakve djelove sebe. Nailazim i na ono za što nisam siguran da je ikad bilo dio mene.

Sve što nađem ogledavam. Ogledavam jako sporo.  Na prvi dojam lijeno. Ne žuri mi se. Gotovo da čekam hoće li na površinu izaći nešto prepoznatljivo, nešto značajno, nešto što  od davnina prepoznajem kao moje.

Ništa ne odbacujem olako, ono što mi se ne sviđa stavljam na stranu. Možda mi i to zatreba. Nek stoji, tu postrani, ali blizu, kao dobar podsjetnik.

( demone trebam držati pored sebe, imati ih na oku da znam što rade, da mi se ne prikradu s leđa, da mi ne rade o glavi)

Skupljam djelove sebe, poput arheologa. Pažljivo čistim, još pažljivije razvrstavam. Razvrstavanje je možda teži dio posla.

Skupljam ja svašta u svom životu, čini mi se. Al' ima toga što nije moje i što mi netreba.

Teret, smeće, otrov...

Skupljam sve svoje djelove sebe. Skupljam ih kao da su se razasuli nakon apokalipse...pa ih sad skupljam.

Pitam se kako se jedno jedinstveno biće zvano čovjek može podjeliti na više djelova?

Kako se čovjek može podjeliti ako je jednodjelan, jednokomadan.

Čovjek je fraktalne građe. Svaki djelić kad se uveća izgleda kao sveukupnost cijeloga bića.

Srce, Um, da...Više ili manje dobro, držim sve to na okupu. Svako razdvajanje iznutra čini me blijedom kopijom originala. Svaka cjelovitost čini me originalnim primjerkom mene samog.

Povremeno ulazim u svoja rascjepana stanja. Stanja podjeljenog, raskoljenog mene. Sasvim je dobro napisati svoju istinu u tom menepodjeljenom trenutku - trenutku podjeljenoga mene.

Cjeloviti ja, smije se svemu tome, i zna da sve što prolazim predstavlja jednu dionicu mojeg puta.

Bilo bi jako dobro da sam malo češće promatračem vlastitih emocija, predrasuda, matrica razmišljanja...Bilo bi to jedno jako komotno stanje, bez drame, bez boli, samo čisti mir i spokoj. I svijet oko mene koji je umiren mojom mirnoćom.

Moj mir je oduvjek bio takav. Izlazio je iz mene i proširivao se. To je mir koji izlazi iz mene izgovorenom rječju, izgovorenim pogledom, izgovorenim rukovanjem. To je mir savršenog čovjeka. Nisam Ja izmislio svoje savršenstvo. Savršen je svemir, a ja sam samo dio njega.

Na licima nekih ljudi zaista piše da su dio svemira.


-------------------------------------------------------------------------------------------------

Skupljanje samog sebe izgleda kao usporena snimka implozije.

--------------------------------------------------------------------------------------------------

Neznam hoću li ovo ostaviti kao samostalnu priču, ili ću uvesti novi koncept gdje sve može biti "under construction". Skupljajući Sebe je trebao biti djelić Manifesta Ludila, ali nikako da ga završim, a započeo sam pisati taj manifest prije pola godine. It's OK.

Noćni Teror

Subota, 28.05. Otišao sam leći malo iza 19h. Bio sam malo u mislima, malo u polusnu. Oko 21.30 zovem prijatelja, odjavljujem mu svoj dolazak, svoj večernji izlazak. Vraćam se natrag u krevet, kao da nastavljam započeti posao. Sat sam bio navio za 22.30, računajući da ću možda iznenaditi samog sebe i odlučiti izaći van. Malo razmišljam, malo se mučim s negativnim emocijama, malo tonem u san. Sat se povremeno oglašava a ja stišćem SNOOZE i tako održavam svoju polusan – polumisao moždanu aktivnost.

Konačno zaključujem da moj SNOOZE stvarno više nema smisla. Gasim zvonjenje i prepuštam se snu. Zvukovi iz kupaonice pomalo mi ulaze u san. I zvukovi s Horvaćanske. Opet ulijećem u noćnu oduzetost (podvrsta noćnog terora). Nakon nepuna 2 mjeseca, opet se javlja. Nisam navikao da je tako često.

Čujem zvukove, vidim prigušenu svjetlost iz kupaonice, a tijelo mi ne reagira. U maloj sam nelagodi. Najednom osjećam toplinu po leđima i vratu. I šape na ramenima. Tamno smeđi bijesni pas, skočio mi je za vrat. Osjećam puhanje iz njegovih nosnica na svojem desnom uhu.

Osjećam vibriranje njegovih glasnica između mojih lopatica dok reži na mene. Sve više me obuzima panika. Pas je sve jači i agresivniji. Što je meni gore, on je agresivniji, i njemu je bolje. Tiha jeza. Da se mogu izderati, bila bi vrišteća jeza.

U jednom momentu pomišljam - možda se on hrani mojim strahom? Pokušat ću se smiriti, pa se možda i on smiri. Skoncentrirao sam se, i neke druge emocije izvukao iz sebe. Nakon par trenutaka skidam bijesnu životinju sa svojih leđa. Pas je sada iscrpljen  i pomalo liči na ispuhanu lutku. Spuštam ga nježno na zemlju kao da je moj. On zauzima sklupčani položaj.

Budim se. Malo sam psihički iscrpljen. Ne mičem se, nemam potrebu, sad kad mogu. Panike više nema. Odahnuo sam. Nakon te živine za vratom, sad opet imam svoj mir. Ali pomisao na tu zvijer i  sve što sam maloprije sanjao…Katastrofa! To može biti Kerber koji je s vrata pakla

došao k meni u posjetu. Može biti Demon u svom tipičnom obličju. Može biti poslušni sluga zlog gospodara, najzlijeg od svih – da izgovorim njegovo ime? To je jako loš znak. Jako loš.

Razmišljanja odgađam za kasnije i prepuštam se snu.Nedjeljno je jutro, prvo se budim oko 8.30 , po ustaljenom automatizmu. Ostajem i dalje u krevetu i padam u vrlo plitki san pomješan s razmišljanjima. Dosta produktivno, mogao bih tako cijeli dan.

Ono što sam doživio za vrijeme noćne oduzetosti mi je sasvim jasno, bez ikakvih dilema.Taj bijesni pas nakalemio se na moje emocije. Sam sam si ga prizvao. On je hranu za sebe našao u meni. Ne mogu točno tvrditi kako sam znao što trebam učiniti s njim. Promjenio sam svoje raspoloženje u nešto drugo. Smirio sam se i posegnuo za nečim u sebi. Za onim što najbolje znam. Kao što sam ga nježno spustio na pod, kao da je moj, tako sam ga nježno iscrpio, kao da je moj.

Taj pas mi je bio ozbiljno upozorenje o tome na kakav put stupam i što me čeka, ako ću tražiti pravdu uz pomoć negativnih emocija. Izgleda da ću biti jako dobar prema onima koji su me povrijedili. Kao što sam nježno spustio svog demona, tako ću nježno…Hmm…život piše čudne i najčudnije stranice. Nikako nisam mogao progutati neke apsurde, već sam neka događanja nazivao bolesnima i nakaradnima. Bio sam jako blizu da zaigram prema nekim drugim pravilima, sve, samo da zamjenim uloge s onima koji su me povrijedili. Ostajem pod dojmom da nisam ugazio na neke terene. Je li to propuštena prilika za novim znanjem? Ili je to spašeno dupe od mogućih neprilika?

Ostaje mi pitanje zašto se ponekad ne prisjetim što je moja istinska bit i kako izgleda moje ispunjenje. Zašto to zaboravljam? Zašto gubim glavu? Mislim da znam odgovor i jako mi je težak.

Još ću povremeno napraviti sranje i suočiti se s tim teškim odgovorom.

----------------------------------------------------------------------------------------------

Par Brzopoteznih

Neki su zimogrozni...

Ja sam grozan i na druge načine.

----------------------------------------------------------------------------------------------

Ako ti se ne sviđa ova stvarnost,

nađi si neku drugu.

----------------------------------------------------------------------------------------------

Bolje je naći se s prave strane jednadžbe.

----------------------------------------------------------------------------------------------

Neiskvareni ljudi su nepouzdani.

Nikad neznaš kad će se pokvariti.

----------------------------------------------------------------------------------------------

Kupit ću si naočale da probam NEvidjeti istinu.

----------------------------------------------------------------------------------------------

Bojiš se visine?

Čije?

----------------------------------------------------------------------------------------------

Studiraš psihologiju?

Svoju ili tuđu?

----------------------------------------------------------------------------------------------

Postoji više vrsta Ljubavi:  Samo Jedna.

----------------------------------------------------------------------------------------------

2 i 2   su uvjek četiri.

2 i 2 nisu uvjek četiri.

Istine mogu biti kontradiktorne.

Pogotovo kad je svaka u svojoj ravnini.

Dimenziji.

----------------------------------------------------------------------------------------------

Savjetnica Troi

SAVJETNICA TROI

Uvod:

U zvjezdanim stazama, Star Trek: The Next Generation, bila je ta neka savjetnica Troi. Mogla je osjetiti ono što drugi osjećaju. Svoju osjetilnu sposobnost naslijedila je od majke koja je s druge planete. Tamo, na toj planeti, svi su navodno takvi. O nama i našoj planeti neću sad…

Autoru njenog lika mogu zamjeriti to što mistificira jednu ljudsku sposobnost. Toliko je toga što si možemo zamisliti, i što zaista spada u područje ljudskih mogućnosti. Druga je stvar koliko su te mogućnosti  p(r)obuđene. Moguće je da kreatorima i podržavateljima trenutnog

poretka upravo odgovara zakopavanje nekih ljudskih potencijala. OK, o nama i našoj planeti neću sad…

---------------------------------------------------------------------------------------------------------

Našli smo se nas nekoliko srednjoškolskih prijatelja. Peti je doveo svoju nećakinju. Uskoro će ju otpratiti na autobusni kolodvor. Nećakinja je bila tiha, povučena – tako su barem svi primjetili.

Kad je peti prijatelj otpratio svoju nećakinju prema autobusnom kolodvoru, rekao sam ostatku društva da mi padne mrak na oči čim ju vidim. Rekli su da pretjerujem, da je samo tiha i povučena. Nešto me je frustriralo. Sve mi se gadilo. Najrađe bih cijeli svijet sravnio sa zemljom – tako sam se osjećao pogledavajući u nju.

Od petog prijatelja smo uskoro saznali da je njegova nećakinja žrtva seksualnog zlostavljanja

u obitelji.

Tamo gdje vladaju sreća i spokoj, tamo je lako biti savjetnica Troi. Tamo gdje su bol i tjeskoba, malo je teže.

Nemožeš osjetiti tuđu bol, a da i tebe ne zaboli. Takav je bio posao savjetnice Troi.

…

…

Od tada je prošlo puno godina. Još sam nekoliko puta bio gnjevan. Nije bilo lako – to je stanje koje uvjek započinje s puno boli. A kad se riješim gnjeva, dalje ostaje bol. Bol treba ostati bol. Bol ne treba prevoditi u bilo što drugo. Grozim se vlastitog gnjeva, od njega prvi nastradam ja. Bože sačuvaj mi srce i želudac.

Lijek za gnjev je Ljubav.

Kao i za sve ostalo.

----------------------------------------------------------------------------------------------

POSLIJE OCA

Otac nije ispunjavao moja očekivanja. Trebao sam jačeg lidera. Bio je neodgovoran i pekla ga je savjest zbog toga. Nudio je dovoljno emotivne topline, ali je držao distancu. Bio sam spreman riskirati,  samo da si priskrbim njegovu otvorenost i približavanje.Čak sam mu  dozvoljavao  i da me povrijedi. On je i to činio, samo da održi svoju distancu.

Kako to biva između roditelja i djece,  roditelji u nekom trenutku izgube priključak i počnu zaostajati.  Prestanu biti up to date sa svojom djecom.  To je izmeđuostaloga bio jedan od razloga pucanja naše komunikacije. Povjerenje u njega izgubio sam jako rano, ne sjećam se kad točno.  To bi se moglo nazvati početkom mojih problema.  Tako sam se odrekao i njegove zaštite. I podrške. I pomoći.

Znao je popiti i biti loš prema nama. Ponekad bi demoni njime ovladali.

Zaspao bi s namrštenom facom, i imao bi bore zlog čovjeka. Koliko je samo mračne podsvjesti izlazilo iz njega…

Otac me je uvjek učio poštenju. Nije me učio opstanku. Nije me učio kako ću ''kao takav'' opstati. Nije znao kakav sam ja to ''takav''. Takav sam.

Nije znao kakve sam puteve birao, i kakve sam kušnje prošao. Moje su godine išle, i polagano sam mu opraštao njegove grijehe. Bilo je vrijeme da počnemo mijenjati uloge. Mogao sam ga razumjeti. Nije to znao.

Neke stvari o njemu, saznavao sam od mame. Kockice o njemu slagao sam i nakon njegove smrti.

Bio je čovjek sposoban za iznimne poteze. Ipak, tu svoju iznimnost nije unio u obiteljski život. Bio je odličan stolar, policajac i znao je s djecom. S malom djecom (ja neznam kad sam to ikad bio).

Dugo sam nosio ljutnju u sebi. Koštala me energije, zdravlja, sreće…Izgleda da sam ga ipak više volio, nego što sam bio ljut. Mjesecima nakon što je umro, ponekad bih sjeo na klupu u parku i zaplakao. Prisjećao sam se njegovog života, i kao da sam osjećao svu njegovu bol.

San:

Tata dolazi kući. Šuti. Nešto ga boli – vidim mu po licu. Drži se za ruku. Ne govori gdje ga boli. Ni zašto ga boli. Je li pao?

Nakon svega što je prošao u životu, ne želi čuti još jednu osudu.

Nemogu mu pomoći. To boli.

Nadam se da ću ga opet vidjeti.

U snu.