Nenagrađen

ZELENA PRIČA


Htio sam prespavati kod nje.
Bio sam pospan i malo lijen.
A zatim, vidio sam sliku sebe i nje kako pijemo jutarnju kavu.
To bi bilo lijepo.

Još ljepše bi bilo da se probudim prije nje, sjednem na pod
pored  kreveta, i gledam ju dok spava.
Podigao bih laktove na krevet, spustio glavu i zaspao
čekajući da se probudi.

-----------------------------------------------------------------------------------------------------
 
CRNA


Zelena će paziti što rade žuta i crvena.
Tko će paziti na zelenu?
Ljubičasta.

Sad  će crna  uredovati. Ona koja se      
snalazi po podrumima podsvjesti.  
To je crna boja mene koji nisam izrastao
 na livadi osunčanoj suncem, već u tami. 





 


















-------------------------------------------------------------------------------------------------------

NENAGRAĐEN 



Baš sam mislio, ponadao sam se da će me život nagraditi
nečim takvim kao što je ona. Zaslužio sam.

A zatim, dođe  vrijeme za pustiti niz vodu, 
sve neispisane pjesme i nedotaknute dodire.

Dođe  vrijeme za pogaziti vlastito cvijeće.
Možda će mi biti lakše sljedeći put kad neka druga protrči kroz njega. 

Dođe vrijeme za pohod. Crni pohod uništenja. 

Komiški krug

 JULIAN U SREDINI

 Natašu sam upoznao u Galeriji, rakijarnici.

I još davno prije.

Juliana sam upoznao u Kamenicama, večer prije. Sjedili smo u Beach baru i sporo ispijali pivu. Tema su bili ljudi i društva. Svako je imao svoje kratko izlaganje. U trenutku mojeg bungee-jumpinga u 90te i natrag bio je suosjećajan.

Bilo je oko dva nula-nula. Nakon što je nekoliko ljudi izašlo iz  rakijarnice, tamo smo  ostali Julijan, ja, konobarica i netko treći. Nisam se žurio započinjiati s njime razgovor. Sjedio sam sam na malom madracu, naizgled nezainteresirano. Under-cover. A zapravo sam primjećivao sve što se miče i čuje.

    Naručio sam čašu crnog vina  i odabrao biti gospodarem svoje tišine.

Vani je netko govorio glasnim i čistim tonom. Konobarica ih je išla stišavati. Kaže - ona pjeva, pa zato ima malo jači glas.

Ulaze njih dvoje - ona glasna i on plavokos. Nataša i Velimir. Njega sam vidio par dana prije i uvjek je komunicirao s nekim, na jako dobar način - opušteno i nesuzdržano.

Nataša je sjela tik do Juliana. Na njeno zapitkivanje on je odgovarao opušteno - radilo se o njegovom poslu kazališnog menadžera i sve nevoljenijem Parizu. Kad sam ga vidio u Kamenicama i Komiži, djelovao je melankolično, a sad mi je počelo bivati jasno i zašto.

Počeo sam pogledavati nju, a zatim u(!) nju. Ma neeee...odmah sam počeo gledati u nju. S tim mojim skeniranjem, kao da je nestala moja nevidljivost. Kao da je bilo nešto eksplicitno jasno u mojem činu promatranja. 

Gledala je nefokusirano, horizontalno, držeći me na oku, periferno.  Okrenula je glavu prema meni i obratila mi se - " Ti si čudan". 

"I jesam. Dolikuje mi."

"Dolikuje, nalikuje..." - prebiru ona i Velimir po riječima...

"Dobra riječ" - kaže ona.

Osjećao sam se primjećenim, jasno viđenim, kao rijetko kad. 

Na njeno obraćanje meni, Julian me pogledao kao otimača njene pažnje.Meni je na trenutak bilo žao, jer on je ušao u svoj proces...Činilo mi se da je njena pažnja bila potrebnija njemu nego meni, i...kao da nisu završili svoj razgovor.

Na vratima rakijarnice stajao je plakat - najava radionice "svjesnost i tijelo u pokretu".

Na plakatu je bilo njeno i Velimirovo ime. On ju je pozvao da održi radionicu u Komiži. Ljudi s takvim zračenjem i senzibilitetom  lako su me vrbovali.

Nataša i ja nastavili smo komunicirati. 

------------------------------------------------------------------------------------------

SVJESNOST I TIJELO U POKRETU.

I SVJESNOST.

Nataša je vodila radionicu u maniri najprepredenijih psihologa. Velimir nije zaostajao za njom - poput starog vuka u mladom tijelu. Čitali su psihu sa mojeg tijela i nisu komentirali. Jedino sam čuo "opusti se" . /i budi to što jesi/

    I nije tu na radionici za mene bilo pitanja "radim li dobro?" Bilo je samo "budi tih i osluškuj svoje tijelo, sebe i istražuj".

    Nataša nas je često podsjećala da netrebamo osjećati nelagodu, sram...da budemo slobodni. Vratio sam se puno vremenskih milja unatrag gdje me je čekalo na tacni - "to je ona sloboda koja dolazi iznutra".

Na radionicu sam došao gledati što je TO. Nekoliko stolica stajalo je desetak metara od stagea. Uzeo sam jednu i sjeo se bliže. Na stageu ih je bilo neparan broj, pa su me trebali.

 

Sad sam još bolje vidio što je to.

Ostao sam na stageu. 

Prvi dan puno smo radili žmirećki - ja sam i druga dva dana puno žmirio - svidjelo mi se.

Prvi dan izgledao mi je poput inicijacije - iako, osjećao sam se kao da šećem poznatim terenima.

 Drugi dan sam povremeno pogledavao natrag, prema prvom danu i sve mi je bilo maglovito,

kao da sam dan prije proveo u transu.

Treći dan sam bio preplavljen emocijama i pustio sam da se sve u meni događa. 

    

Bilo mi je teško odmaknuti se od intimnog druženja na radionici. Bio sam tužan. Dan je bio vruć - ništa ekstra, nego onako, regularno. Potrpao sam svojih dvadesetak kila prtljage na bajk i krenuo put svetog Mihovila. Za desetak minuta sa mojeg lica kapao je znoj - dve-tri kapi u sekundi. I ne samo znoj.  

     Sjedio sam na trajektu i konzumirao svoje duševno stanje bez ijedne primisli na bijeg od količine i sadržaja. Tako ja to radim.

...

Što je to bilo na radionici? Što se je dogodilo? Kako? 

Jesu li možda ljudi? 

Petra, Miljena, Srđana, Tihana, Mislav, ja, Nataša i Velimir. 

Još i Emilija, i još jedna osoba...

Sve njih upoznao sam tek neki dan i bez ikakvih očitih naznaka bilo je jasno da raspolažu znanjima. Pogledaj! Poslušaj!

https://www.youtube.com/watch?v=kJ0Xin8lE5I

Jesu li to Komiža i svi ljudi  koji su pokrenuli ili samo zasjeli na pravi val?

Pravu frekvenciju.

Je li to bio MOJ trenutak? - koji je započeo odlaskom na godišnji, samovanjem, danima hlađenja i skrivanja od sunca. Je li to zaustavljanje na prijevoju ili na vrhu brda i puštanje pogleda u daljinu? Je li to bio trenutak spremnosti da pogledam u nešto nepoznato, odbijajući biti opterećen strahom?  Ili,  jako slično,  trenutak povjerenja u ljude oko mene?

Sjeli smo se na plažu. Mjesec se spuštao. Tihana i Mislav tek su stigli u Komižu.

Vidio sam zvijezdu padalicu. Nisam ništa poželio, iznenadila me.

Za sljedeću zvijezdu padalicu, već sam bio spreman. Poželio sam da se razvijem.

Došla je i treća zvijezda padalica, a ja sam samo svoju želju afirmirao. 

 Velimir je micao moju glavu prema jednom ramenu, pa prema drugom . Čuo se zvuk pretakanja šljunka. Ljevo-desno-lijevo-desno...Zar on misli da će zvuk prestati? Nestalo je napetosti u mojoj muskulaturi - barem malo. I Natašina vođena meditacija napravila je svoje. Počeo sam se drukčije kretati. Tijelo je počelo vraćati svoju inteligenciju.

Svaki dan radionice, napravili bi kraću pauzu. Bilo je vrijeme za mali odmor. Zrak iz dvorane brzo smo trošili. U meni je svaki put ostajala želja za zadržavanjem stanja - želja da ne govorim, da ne gledam, nego da budem u svojem filmu. Radionica bi završila, a ja sam u narednim satima  imao  jednaku takvu želju za zadržavanjem stanja.

Nataša je vodila radionicu kao da je proučavanje pokreta isto što i proučavanje sebe!

Naravno da je.

Događanja nakon Komiže nisu se usporavala. Jedan kvantni skok, drugi...

Sutra sam u Splitu. Raspoloženje i energija se šire i putuju dalje. Mislavov sinestetički performans Prosvjetljavanje biti će izveden na Adria Art Anale-u, naravno, u izvedbi Nataše, Velimira, njega, Tihane, publike i svih koji zajašu taj val. Beskonačni val. 

 Prosvjetljavanje je beskonačni val svjetlosti, zvuka i pokreta.

Roditeljstvo

Ona je oduvjek bila control freak i picajzla. Uvjek željna biti informirana i pripremna. Njen muž ju je puštao da bude takva bez da joj soli pamet, osim kad pokazuje znakove očiglednog pretjerivanja i neuravnoteženosti.  Njen trbuh je malo po malo rastao i nakon radionice o porođaju odlučili su se pohoditi radionicu "Svjesno roditeljstvo". Bili su složni u idejama - "treba znati, nismo u srednjem vijeku, valjda možemo više i bolje nego naši djedovi".

Voditeljica radionice bila je stari lisac i znala je - najpogodniji način tumačenja ljudima je osloniti se na njihovo postojeće znanje. Ljudi  imaju neku bazu, nekakav temelj, i to treba iskoristiti za nadogradnju novoga. Pozivajući se na već postojeće znanje lakše je uklanjati mentalne barijere. 

"Vidite, vi koji ste došli na radionicu o svjesnom roditeljstvu...neki od vas su imali mlađu braću i sestre, rođake, pa i mlađe prijatelje. Već tu ste mogli osvjestiti svoj prirođeni roditeljski poriv. Neki od vas primjetili su da postoji dijete u vašem partneru. Možda je razigrano i slobodno, a možda leži u okovima.  Imali ste priliku biti majkom ili ocem tom djetetu. Kako ste se odnosili prema djetetu u sebi, tako ste se odnosili prema djetetu u vašem partneru. To je vaša početna pozicija s koje ste došli na radionicu, a vjerujte mi na riječ, nitko od vas ne počinje od nule".

Ona i on su se pogledali znajući jako dobro o čemu se radi.

/Za mojeg dragog Luku i njegovu suprugu, buduće roditelje.
Luku sam nakon dugo godina sreo na trajektu. On je uzeo smještaj u Visu,
a ja sam otišao na drugu stranu otoka, prema sjecištu puteva./  

Budi svoj, što jesi.

Biti svoj ili biti to što jesi?

To ti je isto, mnogi će reći.

"Budi svoj" često se piše sa uskličnikom.

To je imperativ koji ne naređuje da budeš poslušan, već da

radiš po svom. Imaš izbor između biti bilo što

i biti ono što želiš biti. Često se koristi kao poziv na

bunt protiv ispunjavanja onoga što se od tebe očekuje.

"Budi to što jesi" nemora biti pod uskličnikom, a da bi imalo potrebnu snagu.

Ovdje je iznesena tvrdnja da ti očito nešto jesi i imperativ da budeš

upravo to. Jesi i budi.

A sada, zaboravi na sve, zatvori oči i budi.
Nemoraš znati kako se zove to što jesi, jer to postoji i bez toga.

To što jesi, samo od sebe izlazit će iz tebe.

Samo budi.

Prijateljica

Ines ima taj svoj posebni talent. Takozvani talent izvansenzorske percepcije. Mislim...čime to čovjek percipira, ako ne senzorima. Antenama. Baza te percepcije počiva na jakoj empatiji. To sve možda i je empatija. Ali, onda je to empatija do te mjere razvijena da ona sa tom svojom sposobnošću više nije samo suosjećajni čovjek nego i mistik.

------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Znanost takvo nešto ne poznaje i slabo zadire u takve stvari. Obzirom da je današnja znanost takva kakva je i da sa svojom trenutnom paradigmom na sebe "kelji" mnoga ograničenja...Tako smo dobili znanost zasnovanu ne na mudrosti, nego na raciju. U takvim okolnostima, trenutno stanje ovog svijeta je normalna stvar. Znanost bez etike, mudrosti i duhovnosti, pomaže održanju svijeta bez etike, mudrosti i duhovnosti. Međusobno se glođemo.

-------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Takva sposobnost osjećanja drugih ljudi sastoji se od osjećanja njihovih karaktera i emotivnih stanja.

Osjećanje karaktera dovodi je ka lakom prepoznavanju sebi pogodnih ljudi. Osjećanje emotivnih stanja je nešto drugačija stvar, jer osim svojih emocija kao da ima na raspolaganju i tuđe emocije. Ines osjeća tuđe emocije. Osjeća ih ma kakve bile. To nije lagana uloga. Dobila ju je vjerujem, po rođenju, a ispravnim životom nije ju upropastila, nego ju obnaša dostojanstveno, vjerodostojno i znalački. 

    Nakon što percipira, ne ostaje sjediti prekriženih ruku, već djeluje, postižući tako ispunjenje vlastite biti. Tu svoju ulogu možda igra nesvjeno, ali sumnjam. 

    To je sve proizvod  inteligencije srca. Da bi čovjek takvo nešto znao nositi, mora imati veliku snagu. Mislim da je to najveća snaga koju čovjek može imati.  

    Sve to izgleda kao nešto najljepše što čovjek može biti.

U njenoj pozadini se vidi aura. Bijela je boja njene aure, a rubovi su, kao što se nazire, u duginim bojama. Fotografirala (ono)svjetska Ivana Kujundžić.

Redovni Servis

-započelo je tijekom ljeta

-uspuzalo se na leđa, polako, neprimjetno

-unutar kratkog vremena, više stvari je izlazilo van,

a osjećaji su bili dovoljno teški, dovoljno neželjeni

Ja sam sve to povremeno napipavao, pa sam povremeno okretao leđa, jer boli. Došlo je sve istovremeno, u paketu.

To su duboko ukorjenjeni, od ranog djetinjstva nošeni osjećaJI: nevoljenosti, nepodržanosti od okoline. Nevoljenje vlastitog života, manjak osnovnog zadovoljstva življenja, čak i necijenjenje samog dara života. 

Nevoljenje i necijenjenje onog što jesam manifestira se kao traženje nekog drugog sebe.

S tim osjećajem nevoljenosti, bio sam poput crne rupe - pažnje mi nikad nije bilo dovoljno, i ponekad sam bio nesiguran u privrženost mojih najbližih meni. To je bilo tih par loših kamenova temeljaca koji su bez obzira na sve životne napretke, stajali u meni i postavljali određeni setup s kojim započinjem, sve što započinjem.

Sasvim "dobri" temelji za samorealizaciju, za krenuti dalje. E pa...idemo dalje.

Okončanje se dogodilo u ranovečernjim satima, kad sam sve to sasta(vi)o u jedan paket i promotrio u trenutcima prije zapadanja u san. Zakonitost je uvjek jednaka - NE postoje pandorine kutije i zabranjene teme, nema guranja pod tepih - a ako to i činim, nijedan nije dovoljno težak da

poravna to što sam htio pogurnuti ispod. Sve u meni može postojati samo kao jasno vidljivo, upotpunosti prihvaćeno, na tacni- sa svih strana ogledano.

Tu su se nalazili neki ljudi u mojem životu koji su namirišavali što to u meni zaista je.

Nitko se nije usuđivao taknuti u to, jer se na meni vidjelo koliko je to bolno.

--------------------------------------------------------------------------------------------

Kriza ispunjenja vastite biti najgora je kriza kroz koju sam prošao.
U ranoj mladosti.
Zatim sam se počeo šaliti i sa najgorim stvarima.
Isto onako kao su se Židovke šalile jedna s drugom zbog odrezane
kose.

Mir svima.