Najkraći dan u godini je 21.12.
Od 19. do 25.12. Trajanje dana gotovo da ne mjenja svoju duljinu.
Kreće se unutar jedne minute. U tih nekoliko kratkih dana, 21.12. gotovo
da ne odskače po svojoj kratkoći.
DNO DNA
Treba doći do dna i vidjeti što u ima u njemu. Tek onda znaš kakav si, od čega si sazdan, i što te pogoni.
I? Kako izgleda moje dno? Pa...nema tu ništa spektakularno, niti odveć mračnog.
Moje dno, je "dno priznanja". Dno je onda kad sam bio prisiljen priznati sam sebi. Mogao sam i prije priznati sam sebi, ali zbog nečega nisam. Za mene su to bila priznanja nemoći i neznanja.
Nema tragedije u tom dnu, iako postoji ukorjenjeni i rašireni pogled na to što bi značilo "dno dna" - nešto kao završna točka na koju si došao idući putem propasti.
Dolazak do dna obilježen je onim što čovjek čini na putu prema tom dnu. Kako je dotle došao, što je (po)činio, što nije učinio (a bila mu je prilika, ili se obvezao),koje mostove je porušio, s kojim ljudima je poremetio odnose.
Svijetlu stranu kao da nevidi nitko. Nešto mora biti točka prekretnica. Nitko neće samo tako promjeniti svoj smjer, iz destrukcije krenuti u stvaranje. Negdje u nekom trenutku čovjek je promjenio karakter svojih djelovanja. Taj trenutak promjene je bio "dno dna". Trenutak početka. Trenutak pronalaženja boljih rješenja.
Živilo dno dna!
Živio brzi put prema dnu. Bolje brzo dolje i natrag, nego rastezanje do u nedogled, da bi nakraju ipak dospio na kolosjek koji ti je neizbježan.
----------------------------------------------------------------------------------------------
POKAJNIČKA PRIČA
Uvod:
Ja, moje funkcioniranje, moje disanje, sve to je bila njena sramota.Prevaljeni put od obožavatelja do mrzitelja za mene je bio stravičan.
Tih dana bio sam sam. Našao mi se pri ruci taj pas. Hranio sam ga tortilla čipsom. Hranio sam ga usta na usta. Tako je lako bilo dati mu povjerenje. Baš mi je trebao. Psi su suosjećajni. Šaptao sam mu na uho koliko mi je teško.
Pas ipak nije bio dovoljan. Ljutnje je ostalo i praviše. Prošao je još koji mjesec, i napravio sam dovoljno sranja za svoju pokajničku priču.
Pokajnička Priča
Potisnuo sam svoju povrijeđenost i ljutnju. To je postupno zakuhalo u meni. Poželio sam da ona osjeti isto. Nek se i ona davi u negativnim emocijama kao i ja. U jednom momentu sam odlučio pustiti sve iz sebe van. Možda se tako oslobodim negativnih emocija.
Bio sam željan osvete. Ako me ne poštuje, nek me se boji. Nek se ne osjeća komotno u mojoj blizini. Napisao sam joj pismo mržnje, s tihom prijetnjom. Htio sam joj oduzeti pravo na mir.
Nestalo je osmjeha s mojeg lica. Prešao sam na mračnu stranu. Rekao sam sebi da nemoram biti ni sretan ni dobar čovjek. Nisam htio izaći među drage mi ljude. Nisam htio da me vide takvoga. Moguće je da bi potakli konflikt u meni. (svjetlo-tama)
Bilo je to nešto najružnije što sam ikad učinio. Nikad nisam osjećao takvu potrebu ispovjediti se. Trebao mi je netko tko će mi reći da zavrijeđujem oprost i da vrata svjetlosti nisu zauvjek zatvorena.
Ima li povratka sad kad sam uprljao ruke? Ahhh...koliko sam puta rekao da ružne stvari čine nesretni ljudi. Nedostajao mi je zagrljaj u pravom trenutku...i utjeha. Zgriješio sam pišući
preko bijelog papira, možda preko bijelog papira mogu natrag?
Da! Ja bih natrag!
Možda je dobro ako se zbog takvog nedjela zgadim sam sebi. Možda je izlet na mračnu stranu bio sasvim dobra stvar? Možda je dobro vidjeti kako izgleda biti s one strane mojih životnih puteva?
Otišao sam gdje mi nije mjesto, da bih bolje znao gdje mi JE MJESTO! Cijena takve vratolomije je razočaranje u samog sebe. Aaaa...ništa. Naći ću neku čistu dobru dušu, i zamoliti je za utjehu. Utjehu sam puno puta pružao. Sad će mi valjda biti vraćeno.
Bilo bi jako, jako dobro da iz svega izađem kao čovjek s novim znanjem. Povrijeđene emocije traže...Utjehu. Povrijeđeni ponos traži...Zadovoljštinu. Zadovoljština je obično agresivna.
Možda sam zaboravio da u trenutku revanša, mač koji probija drugog, probija i mene. Nek me obilježi to što sam činio preko, svetog mi, bijelog papira. Nek mi piše na čelu.
Bilo bi jaaaako dobro da iz svega izađem kao čovjek s novim znanjem. Novim znanjem i starim vrijednostima.
Da, malo me je mrak progutao.
Ja bih natrag.
Vjeku sam odabrao za ispovjednika. Otišao sam se sjesti u omiljeni kafić. Tamo ću u omiljenim ambijentu ispuštati dušu na papir. Tražit ću nekoga Vjekin mail, pa ću mu mailati:
"Bok Vjekoslave
Ko bi reko da ću malo posrnuti. Dogodi se. Pisanom rječju ogriješio sam se o vlastite ideale. Bio je to moj mračni životni trenutak. Sad te evo tražim trunku utjehe..."
Dolazi moj novi poznanik.
On: "Kako si?"
Ja: "Jako loše. Napravio sam jednu od najružnijih stvari u životu."
...
...
On: "Jesi joj prijetio smrću? Bilo kako tjelesno?"
Ja: "Ne. Dao sam joj do znanja da prekidamo tek započeto primirje i da me se treba i dalje bojati"
On: "To ti je normalno. Koliko znam tebe, i koliko sam uspio nju upoznati, morala te je razočarati. Ona ima taj svoj visoki ego...Neće odstupiti od svojih postupaka što god je napravila, dobro ili loše..."
Ispalo je da s kim sam imao posla, tako sam i prošao. Neke krize ove godine sam prošao uz puno zadovoljstvo življenja. Ovo s njom se malo rastegnulo. Nisam se smirio dok nismo zamjenili uloge. Dok nisam povratio moć u svoje ruke. Sad je ONA bila u MOJOJ milosti. Sad se JA igram Boga.
Kako lako sam bio spreman razapeti samog sebe. Pa ja stvarno nemam milosti. Prema sebi. Lako je ljudima samnom. Ne moraju se bojati kako ću postupiti čak i kad sam u tamnom trenutku odmazde. Umjesto njih, na to pazim ja.
Moj bijeli papir, kao da liječi sve. Obraćajući se njemu, vraća mi se povjerenje. U mene i svijet oko mene. Moguće je da ću dugororčno ostati pri svom bijelom papiru.
Bijeli papir.
U bijeloj sobi.
I ja.
Nema komentara:
Objavi komentar